Zagreb – Stanko Abadžić – Berlin: skice za portret grada

Otvorenje izložbe pod nazivom Berlin: skice za portret grada fotografa Stanka Abadžića biti će u srijedu 15. lipnja 2011. godine u galeriji Bačva, Trg žrtava fašizma bb.u 20 sati.

Otvorenje izložbe pod nazivom Berlin: skice za portret grada fotografa Stanka Abadžića biti će u srijedu 15. lipnja 2011. godine u galeriji Bačva, Trg žrtava fašizma bb.u 20 sati.

KALEIDOSKOP

(Bilješka o berlinskim fotografijama Stanka Abadžića)

Komentirajući u jednom intervjuu ciklus svojih berlinskih fotografija Stanko Abadžić kaže kako žali što nije snimao kada je ranije, tijekom sedamdesetih i osamdesetih boravio u Berlinu. Tada je u tome gradu bio kao stipendist, učio je, naime, njemački, a fotografijom se uopće nije bavio. Nju je otkrio tek sredinom devedesetih godina i od tada mu je postala mnogo više od pukog bavljenja. Postala mu je sudbina.

Pokušamo li otkriti razloge zašto Abadžić žali što nije svojom kamerom hvatao prizore iz Berlina kada je on bio podijeljeni grad, grad nabijen vrlo složenim političkim, društvenim ili kulturnim značenjima, moramo nešto znati o Berlinu iz onih vremena, baš kao i bitnim sadržajima novih fotografija Stanka Abadžića.

U Berlinu sam prvi puta boravio sredinom osamdesetih i taj je boravak ostavio u mojoj osobnoj povijesti neizbrisive tragove. Ja nisam fotograf, ali uvijek kada sam na putu sa sobom imam malu kameru kojom bilježim prizore koji mi se čine iz bilo kojih razloga zanimljivima. Bilježim ih, kao svaki drugi foto amater, kako bih njima učvrstio svoju memoriju. Imao sam malu Canon kameru i koristio crno bijeli Ilford film.

Kada kažem da je Berlin na mene ostavio snažne dojmove, kažem to stoga, jer sam upravo tada na vrlo precizan način mogao čitati vrijeme. Upravo tako: vrijeme. Sa svim onim slojevitim, uskomešanim, bogatim značenjima koje vrijeme sobom nosi. Kao svojevrsni bedeker u tom mojem prvom berlinskome boravku imao sam jednu od najljepših knjiga posvećenih tome gradu, knjigu Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo oko 1900“.

Nakon nekog vremena shvatio sam da mi ovaj veliki, meni iznimno dragi autor u mnogim stvarima nije od osobite koristi. Odnosno, njegova lijepa knjižica meni kao strancu nije govorila ništa više o konkretnim mjestima nego što je to govorila dok mi je Berlin bio tek imaginarni grad. Točnije rečeno, konkretne ulice, trgovi, parkovi, mjesta…. bili su nešto sasvim drugo. Dakako da je to razumljivo iz jednostavne činjenice što je mene od Benjamina i njegova djetinjstva dijelilo nešto mnogo složenije od minulih osamdesetak godina. Dijelila nas je čitava povijest jednog od najdramatičnijih stoljeća.

Vjerojatno najsveobuhvatnije Benjaminovo djelo, a to su „Pasaži“, kroz tisuću stranica rukopisa, najvećim dijelom izmrvljene, sasvim fragmentirane naracije, nastoji rasvijetili jedan grad. To je Pariz, koji u svoja dva ekspozea ima naslov koji mnogo preciznije govori o sadržaju ovoga čudesnog rukopisa – „Pariz, glavni grad 19. stoljeća“.

Tim skokom iz prostora u vrijeme Benjamin je, zapravo, u mnogočemu rasvijetlio svoju intenciju. Zakoračio je u nešto gipko, nešto što mu klizi dok ga opisuje i piše se samo. Pa ako Pariz shvatimo kao glavni grad 19. stoljeća, zaista nema niti jednoga drugog grada koji bi, osim Berlina, mogao biti glavnim gradom 20. U Berlinu su se prelamali svi ključni događaji koji su ispunili prošlo stoljeće i to od samoga početka, do njegova kraja.

Shvativši kako svoje viđenje Berlina doživljavam prvenstveno kategorijom vremena, a ne mjesta, odnosno prostora, priližio sam se na neočekivani način Walteru Benjaminu . Naime, sive, prazne, hladne i prije svega strašno depresivne berlinske ulice te kasnie jeseni ovaj su grad ispunjavale melankolijom. Onom osobinom koju je upravo Benjamin razotkrivao i tumačio u čitavom svojem djelu pronicljivije od bilo kojega drugog autora 20. stoljeća. Hodajući gradom snimao sam mnoge detalje koji u nekoj općoj topografiji nisu imale ono značenje koje su imale u mojoj osobnoj. U mojem osobnom doživljaju Berlina kao glavnog grada 20. stoljeća.

Pa kada danas veliki hrvatski fotograf Stanko Abadžić žali što nije tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina snimao Berlin, mislim kako ga mogu vrlo dobro razumjeti. Čini mi se, naime, da je i on u dijelovima grada od Pankowa do Köpenicka, pa zatim do Steglitza, Charlottenburga i Spandaua otkrivao isto ono što je te prostore bogatilo na drugi način. Što je prostor grada pretvaralo u vrijeme. Ono što na tako precizan način upada u oči na fotografijama Stanka Abadžića nastalima u današnjem Berlinu, jest njihova antidokumentarnost. Kada i prepoznamo neke poznate znakove grada, kao što su Bundestag, Brandenburška vrata ili zgrade oko novoizgrađenoga Potsdamer Platza, tada je sve što smo ranije vidjeli i po čemu smo zapamtili te berlinske ikone potisnuto na daleku marginu. Abadžić ne vidi ovaj grad kao zbroj konkretnih mjesta. Njemu gradska veduta koristi tek kao poticaj s krajnjom namjerom da sve što je na njoj poznato razgradi, raščlani na niz gotovo apstraktnih detalja.

Činjenica da su ove fotografije rađene na vrlo klasičan način, da su to crno bijele fotografije, daje im još više neku metafizičku mjeru. Da bi proizveo efekte začudnosti i oneobičenja slikar Giorgio de Chirico nije na svojim slikama nastalim okvirno od 1910. do 1920. samo iskrivljavao perspektivu, ubrzavao konverencije i izmicao točku bijega, Fluchtpunkt, nego je posebnu snagu postizao nelogičnim rasporedom sjena i osvjetljenih zona. Isto tako melankoliju na svojim prizorima dobivao je i naglašenom prazninom, odsutnošću živih bića. Ljudi su ovdje iščezli i prazninu shvaćamo kao odsutnost.

To isto nalazimo i na fotografijama Stanka Abadžića. Kada snima prizore sa stanica gradske željeznice, ta obično ljudima ispunjena mjesta, sada zjape prazninom. Da bi ispunio prazninu, fotograf će čudnim sjenama, iznenadnim osvjetljenjem ili odbljescima postići osobit dojam punoće. Kada pomišljam na fotografije Berlina, najčešće se prisjećam nekih koje je snimila Lotte Jacobi. Prije nekoliko godina otkrio sam one koje je radila njezina mlađa sestra Ruth i potpuno su me osvojile. Ruth Jacobi snimala je, moglo bi se reći, prizore bez osobitoga značenja. Prizore uhvaćene na njujorškim ulicama, osobito onim u Lower East Sideu krajem dvadesetih, baš kao i one koje je snimala u Berlinu. I New York i Berlin imali su nešto zajedničko u viđenju ove sjajne fotografkinje: poznate i manje poznate fragmente konkretnih mjesta ona je uspjela pretočiti u krhotine vremena.

Upravo to čini i Stanko Abadžić: on ne priča priče, ne otkriva nam panorame, nego mrvi cjelinu očekujući kako ćemo iz sićušnih dijelova dobiti ono što je njegova namjera: prikazati njegovo osjećanje Berlina. Taj postupak da prikaže ne konkretnu sliku, nego dojam koji slika nudi, podsjeća me na efekte koje nam pruža jedna lijepa i stara naprava, reklo bi se igračka. To je kaleidoskop.

Zvonko MAKOVIĆ