Zagreb – izložba: Goran Trbuljak – Monografije

U Radničkoj galeriji u Zagrebu, 9. listopada, u 19.30 sati otvara se izložba  Gorana Trbuljaka ‘Monografije’.

‘Kada umjetnik dođe u zrele godine voli vidjeti svoje radove u nekoj debljoj knjizi o umjetnosti. Tada je za njega idealna ona knjiga u kojoj nema drugih umjetnika, gdje je on sam na svim stranicama – slikom i tekstom. Takva knjiga zove se monografija.

I sâm sam došao do toga da bih trebao napraviti jednu monografiju. Ali zašto samo jednu? Zašto, kad već radim, ne bih mogao odjednom napraviti njih stotinjak? Pa i mnogi ih mlađi umjetnici gotovo odmah nakon završene akademije imaju već nekoliko. Možda u želji da nadoknadim izgubljeno i propušteno vrijeme, odlučio sam ih sâm napraviti više od stotinu, možda, dvjesto, tristo…

Za veću količinu monografija bilo mi je potrebno nešto više papira pa sam počeo koristiti svaki dostupan papir. Sakupio sam prazne bilježnice, čiste bijele papire, ispražnjene škarnicle, kuverte i kartone od raznih kutija koje sam iskoristio za korice tih knjiga. Svaki prazan papir bio mi je dobrodošao. Nije me smetalo ni ako je bio čak malo zamašćen krafnom ili izgužvan.

Druga važna odluka je bila da moje monografije budu napravljene samo u crno-bijeloj tehnici.
Većina radova koje sam želio imati u monografiji nastala je u razdoblju kada se ionako sve dokumentiralo samo crno-bijelim fotografijama. Zapravo, sve monografije koje sam izradio imaju samo naznačena mjesta na stranici gdje bi fotografije trebale biti. U svakoj od njih napisane su i godine nastanka radova (najčešće rane sedamdesete godine prošlog stoljeća), paginacija stranica i na kraju sadržaj iz kojeg se vidi što se i gdje u monografiji nalazi.
Uglavnom, u svih stotinjak monografija radovi se više-manje ponavljaju. Monografije su različitih formata, veličina i debljina, ali formatom ipak rijetko premašuju veličinu džepa.
Mnogi autsajderi, marginalni, naivni, pa i drugi ne-umjetnici i umjetnici koji pod stare dane, slično opsesivno kao i ja sada, takoreći ni iz čega, započnu crtati, perom, kemijskom ili običnom olovkom po prvom papiru nađenom nadohvat ruke, na kraju dobiju svoje monografije.

Samo su tada crteži, slike i ostali radovi u njihovim monografijama otisnuti na finom, sjajnom, dobrom papiru s tvrdo ukoričenim blistavim naslovnicama. Moji crteži olovkom na izgužvanom ili ofucanom papiru i u monografijama su isti takvi, pomalo izgužvani i ofucani. Crteže crtam direktno u monografije ili, bolje rečeno, svoje monografije radim ručno, crtam ih odmah.
Tako skraćujem put.

Pojedine stranice tako nacrtanih monografija, a i njih same, odlučio sam izložiti. Neke od tih stranica mogao bih skenirati i znatno uvećane isprintati na kvalitetnom arhivskom papiru, uokviriti i izložiti. Da bi ti radovi postali poznati, traženi i da bi ih kupovali muzeji i privatni kolekcionari moraju biti objavljeni u nekoj publikaciji, novinama, katalogu ili knjizi. Ipak, mislim da je puno bolje kada se pojave u nekoj monografiji. A to je ovdje i učinjeno. S time da bi se ovdje bitno skratio postupak. Od uobičajenog prosedea gdje se radovi prvo izlažu pa reproduciraju u katalozima, a zatim u monografijama umjetnika, i tako postaju poznati, ovdje bi se obrnutim, ali direktnijim postupkom – reproduciranjem stranica monografije, pretvaranjem reprodukcija u umjetničke radove – znatno ubrzala umjetnička cirkulacija dobara.

Zapravo, već je Seth Siegelaub shvatio, ali s drugom idejom na umu, da je dovoljno napraviti katalog izložbe, no ne i samu izložbu. On je tako, kao kustos, otisnuo katalog Douglas Huebler November 1968 s radovima umjetnika, a da njegove radove pri tome nije uopće izložio. Takove izložbe, odnosno samo kataloge nepostojećih izložbi, ponovio je još nekoliko puta. (…)’