Zagreb – izložba fotografija: Stanislav Novak – PHOTO-CITY

Art Saturday - SN

Subota, 28. 11. 2015.  godine u 21 sat
Sublink Internet Caffe, Teslina 12, Zagreb

Live nastup by Jembrela – Melancholy Noise Music
Retrospective aArt Mix by DJ. Filippo Lippi & DJ. Paula Uccello & DJ. Đorđ – One & DJ. Van – J – Ayck

 

Photo – City

Stanislav Novak (1977) urbani je promatrač (Somebody’s Watching You, Black Uhuru, 1984). Fotografsko oko šetača grada, dobro je ugođeno. Ravnoteža crno-bijelo urbanoga spleena koji autorova fotografija odražava, izbalansirana je, a optičke sprave i tehničke vještine mladoga fotografa, kao i umijeće odabiranja, zrcaljena u motivu, selektiranja pogleda, kadrova, sekvenci – vizualizacije fotografskih slika suptilnoga čarobiranja grada lijepe su jer su promišljene, osjećane i nenametljive.

Ne naturuju isključivi glasan stav jednosti, već tiho bilježe urbanitet drugosti grada, esencijom izrazite retro-atmosfere. Oku naizgled neutralna promatrača, godi fotografija sa stavom – usred današnje poplave površne i bućne, lude estetizacije svijeta – koja pobuđuje zrcalne neurone na aktivnost, osvjetljuje sjećanje uzore i paradigme Life fotografije, kakvu pamtimo s naslovnica istoimenoga magazina, ili budi uspomene na fotografije čuvene Steichenove izložbe Porodice čovjeka (1955), odnosno zagrebačke škole, Dabca, Pavića, Grčevića….

Ne uspostavljamo mladoga fotografa u vrijednosnu hijerarhiju fotografskih klasika, nego slobodnim asocijacijama koordiniramo imaginarne vrijednosne uzore koje u nama bude Novakove fotografije koje u vlastitosti posjeduju nešto crno-bijelo fotografsko klasična štiha, poput Lynchova Čovjeka Slona (1980) koji samo ne snima već i rekonstruira London kraja 19. stoljeća, ili Trećega čovjeka (Carol Reed, prema istoimenom romanu Grahama Greena – i pisac scenarija, 1949) socijalno, čak kriminalno-melankoličnih uvjerljivih, a poetičnih slika poslijeratnoga Beča. Dalje slobodno promišljeno povezivanje odvelo bi predaleko, do, primjerice Ruttmannova Berlina – Simfonije velegrada (1927) te do Alfreda Stieglitza Camera Cluba i New Yorka s početka 20. stoljeća kad su fotografija i film, kao i cijeli svijet bili nijemi, crno-bijeli i sporiji… Zanimljivo, Novak ne pronalazi pa-fotografije u generacijski mu bližoj – brutalnoj Poletovoj fotografskoj školi Novoga Vala 80-tih.

Simplificirano zamišljeno, fotografiji nije oduzeto, niti je pod lupom modernizma, kao ostalim lijepim umjetnostima, ispitivano, njezino mimetičko, oponašajuće svojstvo prikazivanje prizora jer je to esencija fotografske, filmske i virtualne prirodne čarolije satkane istim onim sredstvima od kojih je satkan možebitni hologramski svemir, koji je također možda 2D s 3D iluzijom. Iako je u počecima shvaćana kao pozitivističko-modernistički alat znanstvenih, dokumentarnih i arhivskih disciplina, osamostaljujući se fotografija, zapravo, nastavlja iluzionistički niz od camere obscure…, koji je u slikarstvu početaka moderne cenzuriran još od Ingresova doba (1780 – 1867), jer se slikari više nisu mogli natjecati sa tako stvarnim čarolijama poput fotografske. Unutar fotografske iluzije umjetnosti postoje dva temeljna načina prikaza svijeta, i treći koji – snimajući urbane vizure – koristi i Stanislav Novak. Prvi mistificira stvarnosnu zbilju sve većom, danas već virtualnom iluzijom. Drugi je demistificira, deziluzijom, blisko dokumentarnoj fotografiji. Novaku je foto-kamera poput kiborg – mehaničko-biološkoga produžetka nutarnjega oka koje crno-bijelom iluzijom deziluzionira, demistificira urbanu stvarnost: ritam kretanja i mirovanja čovjeka i grada, grada u čovjeku i čovjeka u gradu.

Na tragu je spomenutih filmskih klasika, koji su sjajno snimljeni, glumljeni, uglazbljeni i kadrirani u pokrenute slike – što je iluzija – a kazuju nešto važno upravo o svrhovitosti života i bivanja s onu stranu iluzije prikaza.
Točnije, dobro ugođena crno-bijelost i kreativno opažanje – kadrovi isječaka vremena mladoga fotografa, odražava se u drugosti, naizgled svakodnevne istosti izgleda.

Iako znamo, koliko je složeno, sav taj pokret, ritam, život ulice, zvukove, boje i mirise, zrcaljenje i odražavanje, sjetu i empatiju, tamu i svjetlost, jutra, dane i večeri, elektriku i ljude grada snimiti i oslikati, Novakovim fotografijama vjerujemo, iako znamo da sve to nije baš posve istinito. U tome je bit fotografije i fotografije grada.

Željko Marciuš