Zagreb – izložba fotografija: Slavica Isovska – MONS VENERIS

Slavica Isovska, diplomirana fotografkinja, ovaj put predstavlja svoju najnoviju seriju fotografija „Mons Veneris“. Ova umjetnica iskreno i bez zadrške ponovo istražuje sebe kroz motive ženskoga tijela. Rezultat propitivanja i u ovom slučaju ne izostaje. Sigurnim i promišljenim kolažiranjem dvaju motiva, okrenuvši se od stvarnosti, svoje napore usmjerava u istraživanje vlastitog duha za koji smatra da je potisnut i ugušen svakodnevnim pritiscima. Tajnovite predjele svoje duše otkriva u fantaziji, iracionalnom i nadrealističkom fotografskom izričaju.

Fascinantnu, hiper realističku skulpturu žene nazvane Ariel, američkog autora Johna De Andree, i videofilm dvojice Portugalskih autora Joaoa Maria Gusmaoa te Pedra Paiva, autorica vješto koristi kako bi nam ispričala svoju priču, svoj doživljaj o doživljenom. Ona „krade“ kadrove iz filma i pretvara ih u sliku u kojoj je pokret zamrznut, u fotografiju. U ovom slučaju to radi spontano, eksponira ne razmišljajući o estetici. S druge strane suprotstavlja joj se savršena figura žene koja svojim umjetnim tijelom zaokuplja autoričin pogled i izaziva reakciju. Ovaj puta eksponiranje je smišljeno. Promatra, uspoređuje, razmišlja o predloženom objektu, kadrira i pušta svjetlost da odradi svoj zadatak. Konačni rezultat su dva isprepletena tijela ili kompozicija tih dvaju tijela u različitom interaktivnom stanju. S jedne strane, na kadru u filmu, pojavljuje se žena koja polako ulazi u postelju i pokriva svoje vremešno, nago tijelo, plahtom. Ona sakriva svoju vanjštinu pred okom promatrača upozoravajući da više nije savršena i smješta se u isti takav prostor. Naime, soba u kojoj se nalazi krevet nema identiteta. Prazna je i tjeskobna. Konstrukcija kreveta je od željeza, upravo onakvog kakvog smo navikli vidjeti po nekadašnjim bolnicama ili zatvorima. Razlog njenog boravka u takvom ambijentu gledaocu je nepoznat i izaziva stanje napetosti ili unutrašnjeg nemira. Autorica to isto proživljava, no anksioznost u njoj izaziva akciju koju kasnije, u procesu rada, vješto koristi. Dva spojena ženska tijela na fotografijama prikazuju naizgled dvije nespojive sile koje se nekim čudom nadopunjuju. Ipak, u prvi plan autorica smješta Ariel. Ona je dominantna i savršena. Njene proporcije odgovaraju današnjim standardima ljepote koji se bezdušno obračunavaju sa svima koji takvi nisu. Slavica možda traži sredinu, ili želi reći kako tijelo nije jedino mjerilo ljepote?

Promatrajući radove, vidimo da fotografkinja poštuje ezoteričnost. Ona promatrača dovodi do unutarnje, duhovne spoznaje. Te vidljive i nevidljive svjetove zarobljene u kadar fotografije doživljavamo kao spiritualnu informaciju. Autorica želi podastrti svoju intimu i prepustiti je sudu svoje publike. Ovdje svaka fotografija djeluje euritmijski u kojoj protagonisti pokušavaju izraziti zvuk i govor kroz pokret tijela. Svaki glas ima svoju zasebnu gestu, „izraz duhovnog u kretnji ljudskog tijela“. Pojedini dijelovi jedne cjeline, Ariel, koja je nepokretna, statična i ukotvljena, i druge, nage gospođe koja mirno i polako ulazi u postelju, čine zaseban odnos nečega trećeg a to je kvaliteta ovih radova. Da li je autorica željela, još jedanput, zabilježiti emocionalno stanje ili ostaviti dojam katarze, prosudimo po izložbenim fotografijama.

Autor teksta: Slađan Dragojević, fotograf, VIII 2014.godine