Zagreb – izložba fotografija: Silvestar Kolbas – “Kino Crvena Zvijezda”

U  zagrebačkoj Galeriji Klovićevi Dvori 10. travnja otvara se izložba fotografija Silvestra Kolbasa “Kino Crvena Zvijezda”. Izložba traje do 21. travnja, a može se posjetiti radnim danim i vikendom između 10 i 20 sati.

“Kako sam po zvanju filmski snimatelj, 1991. godinu sam uglavnom proveo snimajući za potrebe Hrvatske televizije po ratom ugroženim područjima Hrvatske, ponajviše u Vinkovcima, u kojima sam odrastao. Kao i svi hrvatski građani koji su imali doticaj s ratnim zbivanjima, još liječim različite traume. No, jedan me se događaj posebno dojmio. Moja je majka svoju mirovinu dočekala radeći u vinkovačkoj knjižnici. Knjižnica se nalazila u samom centru grada, na korzu, gdje smo kao mladi svake večeri šetali i besposličarili. Tamo sam volio dolaziti… U jesen ’91, 26. rujna, knjižnica je pogođena raketnim projektilom ispaljenim iz Mirkovaca. Izgorjele su tisuće knjiga i sama zgrada. Tada nisam bio prisutan, nemio čin se dogodio baš nekako između mojih dolazaka. Tih sam dana snimao po Osijeku, Zagrebu i Sisku. No, svejedno sam to osjećao kao osobni gubitak. Sliku plamena koji je gutao knjige doživio sam vrlo bolno. U istom je napadu stradalo i kino, smješteno uz knjižnicu. Prije II svjetskog rata kino je bilo dijelom Hrvatskog doma, isto kao i knjižnica, ali ja ga pamtim kao kino Crvena zvijezda, ili “veliko kino”. Trebam li reći koliko i kakvih me uspomena veže za njega? Tamo sam kao mlad sanjao o svojoj filmskoj karijeri, a u stvarnosti snimam njegovo propadanje. (Gradske su vlasti poslije odlučile kino posve srušiti a ne obnavljati, jer će se na tom mjestu graditi novi velebni Hrvatski dom. No to se nije dogodilo, i tu je još uvijek samo neuređeno parkiralište.)

Godinu – dvije kasnije u neraščišćenim ruševinama kina naletio sam na kutije s ostacima filmske vrpce. Vrpca je bila jako zgužvana, prljava i emulzije oštećene od kiše, ali mjestimice se moglo razabrati o čemu se radi. Ne znajući točno zašto, spremio sam vrpcu u plastičnu vrećicu i ponio sa sobom u Zagreb. Dugo se nisam usudio baviti se njenim sadržajem. Tek sam nedavno povećao slike s pronađenih komadića kino-filma. Na jednom komadiću filma je crno-bijela snimka šetnice uz stari most u Mostaru, vjerojatno dio Filmskih novosti koje su se nekad prikazivale kao predigra igranim filmovima. Slike na ostalim vrpcama bile su neprepoznatljive, vremenske nepogode rastočile su kolor sliku u apstraktne mrlje. Povećane, sve te slike izgledaju fantastično. Oštećene snimke Mostara su poput grafika na kojima umjetnik namjerno degradira sliku unoseći elemente vlastitog viđenja vremena destrukcije i vlastitog očaja. Povećani fotogrami u boji iza površinske privlačnosti nasumičnih nakupina boja nose poruku o raspadanju, trošnosti, entropiji. Koliko je to posljedica rata, a koliko prirodnog tijeka stvari? Želim izložiti povećane nizove fotograma s nađenih komadića filmskih vrpci. One u sebi vizualno sažimaju sav rat, i srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu, i hrvatsko uplitanje u rat u Bosni, i moju nemogućnost da se od svega toga ogradim. Zato i fotografije nastale povećavanjem zaprljanih filmskih fotograma doživljavam kao svoju paradigmu rata, u njima je sadržan sav ratni kovitlac, sva nemogućnost da se iz njega izvučem, i sav osjećaj posvemašnjeg gubitka kojeg mi je rat prouzročio.” Izjava o radu (www.croatian-photography.com)