Zagreb – izložba fotografija: Petar Krajačić Vilović – Iza nevidljivog! Utvrde i dvorci – zaboravljeno blago Hrvatske?

U utorak, 14. siječnja 2014.  u 19.30 u Galeriji Fotokluba Zagreb, održat će se otvorenje izložbe “Iza nevidljivog! Utvrde i dvorci – zaboravljeno blago Hrvatske?”  autora Petra Krajačić Vilović.

Iza nevidljivog!

Utvrde i dvorci – zaboravljeno blago Hrvatske? 

Na nepristupačnim mjestima, u kamenjaru, okruženo trnjem i kupinama, kao u nekoj bajci, postoji skriveno blago. No nije to blago u obliku ćupa zlata, to je naše zaboravljeno kulturno blago, dvorci i stare utvrde koje su stoljećima branile Hrvatsku. Uz nekoliko iznimaka danas leže razrušene i napuštene, ali ne i zaboravljene. Od zaborava ih je spasio jedan fotograf, Petar Krajačić Vilović. Probijajući se na ta najčešće nepristupačna mjesta, rastjerujući zmije i crne udovice, prolazeći čak i kroz minska polja, a često uz rizik da se motiv sruši na njega za vrijeme snimanja, Petar Krajačić Vilović stvorio je jedinstvenu zbirku fotografija utvrda i dvoraca Hrvatske dio koje po prvi put predstavlja javnosti izložbom u Fotoklubu Zagreb. 

Tijekom 4 godine od 2010. do 2013. Petar je snimio 170 utvrda i dvoraca u razdoblju gradnje od 9. pa sve do kraja 19. stoljeća na području današnje RH. U tom je periodu prošao preko 20.000 kilometara, uz pomoć prijatelja kad je to bilo moguće, snimio oko 250 filmova i propješačio kroz nekoliko minskih polja. Na taj je način sačuvao važan dio naše povijesti i kulture koji svakim danom sve više nestaje. Većina tih objekata je u lošem stanju i osim zbog teško pristupačnog terena ni na koji način nije zaštićena. Osim u obrambenim ratovima stradavali su i tijekom novije povijesti, neke od njih koristila je bivša JNA kao mete za vježbe gađanja, a neke su lokalne vlasti prodale kao izvor građevinskog materijala. Ako se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, mnoge od ovih utvrda postojat će uskoro samo na Petrovim fotografijama.

Osim onog što fizički postoji na lokaciji, svaki od ovih objekata okružuje i nevidljivi dio, duhovi prošlih vremena utkani u priče i legende, evo što Petar kaže o tome: “Kako, na žalost, nisam etnograf, nego fotograf, a imao sam i ograničeno vrijeme u kojem sam bio na terenu slikajući, nisam istražio priče i legende u većoj mjeri in situ, već sam se oslanjao na internetsko istraživanje istih. U isto sam vrijeme radio i projekt za časopis “Grifon”, dosta kolega je obrađivalo priče i legende vezane za utvrde, no ostao sam neugodno iznenađen koliko su u većini slučajeva frapantno nalik jedna na drugu. Procjena je da 2/3 objekata ima neku legendu ili važniji događaj vezan uz sebe, no kad bi se provelo ekstenzivnije istraživanje kod lokalne starije populacije, vjerujem da bi se našla po pričica za svaki od njih.”

Pitao sam Petra i za motiv: “Motiv je bio dvojak. Otkad znam za sebe, u meni postoji fascinacija utvrdama i ruševinama i htio sam osobno obići što je više moguće, kao fotograf i povjesničar-amater. S druge strane, smatram da je riječ o jednom slavnom dijelu povijesti koji kao da je u moderno vrijeme, na žalost, odbačen. Ovdje nije riječ samo o povijesti Hrvatske, već i Europe, jer događaji koji su se odvijali na našim prostorima, formirali su u tom razdoblju i povijest velikog broja europskih država, dok su spomenici tog razdoblja u velikoj mjeri devastirani i prepušteni zaboravu što je nedopustivo.”

Kako bi i vizualno prenio atmosferu mističnosti i tajnovite prošlosti Petar je cijeli projekt odradio s infra-crvenim filmom. Za snimanje je koristio Mamiyu C33, srednjeformatni aparat iz 1965 g. s infracrvenim Hoya R72 filtrom i EFKE IR820 aura film: “Odabrao sam ga iz razloga što daje vrlo nesvakodnevne slike, dosta teške i mračne, na mahove groteskne, spaja svijet vidljivog i nevidljivog, te kao da izvlači neki duh prošlosti iz svih tih dvoraca i utvrda, prošlosti koja je bila sve samo ne mirna i sigurna, jer stvari koje su se desile u sklopu njih spadaju u najteže trenutke naše povijesti. Nisam ih želio prikazati živo i u bojama, kao na razglednicama, već izvući iz njih grozotu razloga zašto su i bile podizane, pomiješanu s nekim bajkovitim elementom koji daje infracrveni film.”

“Kako sam već prije bio upoznat sa djelima sir Simona Marsdena, poželio sam napraviti nešto slično u Hrvatskoj, samo puno sistematičnije. Presudilo je i to što je Hrvatska bila jedina zemlja na svijetu gdje se još proizvodio pravi infracrveni film pa je, zajedno s razvijačem i fiksirom, sve skupa domaći proizvod. 

Projekt fotografiranja je završen, a 30 odabranih od 170 snimljenih utvrda i dvoraca biti će prikazani na izložbi u Fotoklubu Zagreb, čime će javnost po prvi put saznati za ovaj projekt. Sljedeći je korak izdavanje monografije sa slikama i opisom 150 hrvatskih dvoraca i utvrda. Cijeli je projekt djelo jednog entuzijasta koji je do sada sve sam financirao, no izdavanje knjige premašuje mogućnosti koje Petar ima stoga je trenutno u potrazi za sponzorima. Nadam se da će mu ova izložba pomoći da ih nađe i da ćemo sljedeće godine imati još jednu izložbu koja će ujedno biti i promocija ove nadasve jedinstvene knjige.

mr.sc. Damir Tiljak

 

Ružica-grad
Ružica grad

 

U nastavku pročitajte legende o nekim od starih gradova

 

Legenda o Ružica gradu

Na mjestu gdje je danas Ružica-grad, kazuje priča u davno je doba bilo vilinsko okupljalište. Tu su se, na šumskoj čistini, vile noću sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, katkad bi tu varile trave i spravljale napitke, a katkad bi i zapjevale, pa i zaplesale. I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad… Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetići, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu.

Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad. Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posrćući na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro počele dizati zidine… Ali jednoga jutra, gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu.

Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoć porušile… Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noć ruše gradnju. Što da učini? Odlučio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoč svim vilinskim moćima, unatoč njihovim čaranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu. Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje. I, kao što su tada vile nemoćne da oslobode svoju družicu, tako su nemoćne bile i sada. I nemoćno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuče Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moć. Velmoža je vilu Ružicu zazidao u temelje kule.

Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u času kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i pao na velmožu. Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo. A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

Izvor: www.pjesmicezadjecu.com – Lukin portal
Legenda o Večkoj kuli

Večka kula
Večka kula

“Bio kralj koji je imao pasju glavu a ljudsko tijelo. Brijao ga je svaki put drugi mladić, kojega bi kralj dao ubiti kako se ne bi doznala njegova tajna. Jedna majka dosjetila se kako će spasiti svog sina jedinca od smrti kada je na njega došao red da ide obrijati kralja. Umijesila je kruh sa svojim mlijekom i dala ga sinu neka ponudi kralja. Kralj je pojeo kruh, a onda mu je mladić rekao od čega je tako sladak. Kako su sada postali braća po mlijeku mladićeve majke, kralj odluči pustiti mladića, ali mu naredi kako ne smije nikome odati tajnu o njegovoj pasjoj glavi. Mladić je dugo čuvao tajnu, ali je jednog dana morao progovoriti. Stoga odluči tajnu povjeriti zemlji. Iskopao je rupu, sagnuo se i šapnuo: “crna zemljo, u našega kralja pasja glava”. Slučaj je htio da iz zemlje izraste bazga, od koje je jedan pastir izradio sviralu. Kad je zasvirao u sviralu, umjesto pjesme začuše se riječi: “u našega kralja pasja glava!” Tajna se pročula cijelim kraljevstvom i kraljeviću je ostalo da neobrijan i u osami živi sve do smrti, a mladići iz kraljevstva oslobođeni su straha od smrti u kraljevskoj tvrđavi.”

Izvor: pripovjedačica Jurka Petričević (rođ.Trošelj)

 

Gvozdansko

Gvozdansko
Gvozdansko

Naselje Gvozdansko imalo je starohrvatsku utvrdu koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola III. Zrinski imao kovnicu novca. Ova utvrda se u 16. stoljeću postavila kao brana pred turske osvajače. Osmanlijska vojska je još od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda. Svaki su put članovi gvozdanske posade odbile napade, a svaka je opsada bila dramatična i u dramatičnim okolnostima hrvatske su snage odbile napade osmanskih snaga i njihovih saveznika. Već tijekom ljeta 1577. turska je vojska sagradila most preko rijeke Une kod Novigrada preko kojega je prešla velika komora i sedam velikih topova za rušenje tvrđavskih bedema. Nakon što su blokirali sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom Turci su krenuli postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom su osvojene i ostale do tada još neosvojene hrvatske utvrde: Kladuša, Pećigrad , Podzvizd, Ostrožac i Drežnik.

Opsada je počela 3. listopada 1577. godine. Za razliku od prethodnih, bila je znatno bolje pripremljena. Turske snage od 10 tisuća utaborile su se zajedno s vlaškim četama podno grada. Utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. Hrvatske su snage bile odsječene od slobodnog dijela Hrvatskog Kraljevstva. Logistika je bila u očajnom stanju. Pomoć u ljudstvu nije nikako stigla tijekom opsade, niti u hrani, dok su zalihe bile sve potrošene. Te osjetljive informacije znao je turski osvajač. Turci su nastupili suprotno dotadašnjem načinu ratovanja. Nisu čekali proljetnu sezonu, kad bi narasla trava kojom se hranilo konje i vučnu stoku, odnosno nisu se povukli zbog zime kada više nije bilo hrane za životinje i kad su se vojske obično povlačile u zimovnike sve do novog proljeća. Odlučili su po svaku cijenu zauzeti Gvozdansko, što je zateklo branitelje koji nisu bili spremni za zimsku opsadu. Zima je bila iznimno hladna. U gvozdanskim šumama drveće je pucalo od hladnoće, a konji su na otvorenom ugibali od studeni.

Ferhad-paša je na Božić 25. prosinca 1577. uputio braniteljima ponudu da se predaju. Nakon što je odbijena, osmanske snage topovima tuku tvrđavu, znatno prorijedivši braniteljske redove. Posada je i nadalje odbijala turske ultimatume. Zbog nedostatka hrane, bili su prisiljeni jesti pse čuvare.

9. siječnja 1578. posada je ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa. Paša je još jednom pozvao je posadu neka se preda, no oni su odbili odgovorivši da će radije umrijeti nego se sramno predati.

Sljedeća tri dana organizirao je tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Ta tri dana žestokih borbi preživjelo je još samo tridesetak branitelja, koji su ostali bez streljiva. Tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu i više se nije čulo ni glasa. Misleći kako je posrijedi ratna varka Ferhad-paša odgodio je napad do zore.

U zapisima stoji: “Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhad-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja godine 1578. temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”

13. siječnja osmanske su snage izvršile topničku pripremu te krenule u juriš. No s druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave, ne naišavši na otpor, i ostali su osupnuti prizorom. Zatekli su grad pun ruševina u kojem su bila na svojim borbenim položajima mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i mrazom koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva.

Prizor je potresao osmanskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovjedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.

Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi, jedino su trebali izdvajati 400 dukata danka godišnje za obranu.