Zagreb – izložba fotografija: Mira Stanić – ‘Pedesetgodišnjakinje’

U zagrebačkoj Galeriji Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, 14. studenog, s početkom u 19 sati, otvorena je izložba fotografija Mire Stanić pod nazivom ‘Pedesetgodišnjakinje’. Izložba ostaje otvorena do 30. studenog.

20 fotografija čini 20  priča o zgradama izgrađenim u Hrvatskoj godine 1962. – one su, naime, ove godine pedesetogodišnjakinje. Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priznata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tipske (stano)gradnje

Ove su fotografije niz priča s poznatom scenom i slučajnim protagonistima. Ishodište priča je odabir (subjektivan jer u suštini drugačiji niti ne može biti) zgrada izgrađenih u Hrvatskoj 1962. – one su pedesetogodišnjakinje (u obzir je uzeta 2012. kao godina izlaganja). Među odabranim zgradama nalaze se, kako opće priz­nata/poznata djela relevantnih hrvatskih arhitekata, tako i gotovo anonimne građevine, najčešće proizašle iz procesa ubrzane tipske (stano)gradnje, a već ih se naslovom sasvim namjerno subjek­tivizira, personificira, približuje dimenziji ljudskog.

Pedesetogodišnjakinje je serija fotografija arhitekture koja izbjegava žanrovsko svrstavanje u arhitektonsku fotografiju. Odmicanjem od konvencija arhitektonske fotografije nastoji se reklamno ilustrativni prikaz zamijeniti kritičko refleksivnim. Drugim riječima, fotografski prikaz arhitekture pokušava se izjednačiti sa stvarnim doživljajem i interpretacijom njenog prostora. Jedini trenuci režiranja tako su oni čekanja (da se narav prostora prikaže), a kao dobrovoljno ograničenje odabran je upravo oku blizak 50-milimetarski objektiv.

Zgrada, dakle, nije postavljena u poziciju izdvojenog objekta, ne podliježe arhitektonskoj estetizaciji, već je poprište situacija na koje utječe i koje istovremeno utječu na nju / njenu percepciju; gdje sam čini razliku u onome što mogu biti, tko sam čini razliku u interpretaciji onog gdje sam. Okvir koji arhitektura postavlja osnova je aktivnosti koju taj prostor priziva pri čemu prostor nije vredniji od događaja i obrnuto. Fotografija prati i bilježi tu aktivnost/svakodnevicu; bilježi život zgrada, (z)grada, grada.

Kroz seriju se dobiva i presjek niza scenarija i fenomena vezanih uz starenje zgrada: prenamjena, nadogradnja, restauracija, pro­padanje, nemar, amaterske intervencije itd. Nemoguće je ne primjetiti kako današnje stanje promatranih zgrada ovisi prvenstveno o obitavačima i njihovim potrebama ili pak osjećaju vlasništva i odgovornosti, a neovisno je o pripisanoj arhitektonskoj vrijednosti. Objekt tipske izgradnje tako je u potpunosti obnovljen, a od strane struke i javnosti prepoznat izniman stambeni kompleks nikako da zaista stigne u ruke konzervatora – 50 je, čini se, premalo.

Odmak od ilustrativnog prikaza i osoban pristup subjektu kroz niz fragmenata dozvoljavaju povezivanje naoko ne pretjerano srodnih fenomena, te svojevrsnu rekonstrukciju načina na koji se arhitektura ugrađuje u prostor i, još više, u vrijeme grada.