Zagreb – izložba fotografija: DAVORKA TRBOJEVIĆ | Moji kvadrati, moj svijet u četiri puta četiri

DAVORKA FOTOGRAFIRA SRCEM

„Krug je okrugao kvadrat “, piše u poznatoj knjizi dječjih izreka „Olovka piše srcem“.

Dječja je spontanost otkrila u opisu kvadrata suštinu oblika koji ima središte i otvara se na četiri strane svijeta, ne sluteći da tako upućuje na prepoznato značenje u svim kulturama. Doista, četvrtastom obliku pridodaju se mogobrojna značenja: četiri godišnja doba, četiri elementa i četiri razdoblja života, a povezuje se i s onim što se odnosi na „materijalizaciju života“ (ono što naše oči vide !?).

Nismo li u tom nabrajanju izgubili neposrednost dječjeg opažaja? Onu neposrednost koja će povezati suštinu stvari zajedno. Suprotno tome, mi učimo analizirati. Zato pitanje:

Što je s krugom? U odnosu na krug koji nosi simboliku „svetog, božanskog, bezgraničnog“ ili predstavlja „geometrijski arhetip duše“ dobivamo „neraskidivu vezu između duhovnog i materijalnog, odnosno duše i tijela“ (Carl Jung). Beskrajna kombinacija tih dvaju oblika gradi se u istočnjačkoj mandali, otvarajući značenje k univeralnom i univerzumu.

Kako je tu duboku simboliku proživjela i prepoznala Davorka Trbojević u ovom ciklusu fotografija?

Sa vrlo malo detalja ili motiva u kvadratnom formatu imamo dojam cjelovitosti. Naime, svaki dio fotografije jednako je važan i zapažen, te se u fotografiranim motivima u naznakama suprotstavljaju smjerovi, teksture, prostorni planovi, pravilno i nepravilno, svjetlo i tamno, statično i dinamično, veliko i malo, jasno i nejasno.

Estetika crno bijele fotografije (od)miče suvišne detalje te sugerira i drugu „stvarnost“ pored ove zapažene. Koju? Tražimo upravo onu koju je izreklo dijete iz prve rečenice. Suštinsku.
Dualnost oblika zabilježenih fotografijom (krošnja – oblak, stablo – ograda, grane – voda, toranj – oblak…) dotiče pitanje o suživotu različitih karakteristika. Čini se kao da autorica propituje značenja pojmova kojima često određujemo svijet oko sebe. No, već sljedeći niz fotografija odvest će nas korak ka jedinstvu. Naime, u nekim se fotografijama nazire središnja ili kružna kompozicija, sugerirajući upravo odnos kruga u kvadratu, a dominacija jednog likovnog elementa drži nas na tom tragu.
Gledateljima autorica predstavlja vizualne poruke koje preko vidljivog i poznatog sugeriraju nevidljivo i nepoznato. Niti u primisli joj ne mogu biti zakoni širenja svjetlosti u fizici te „dualna priroda svjetlosti i materije“. Kako je njen unutarnji habitus intuitivan, prikazani fotografski svjetovi ne ostavljaju nas samo s jednim značenjem ili asocijacijom. Igrajući se s veličinama u makro fotografiji (maslačak, trava, ruža…) maleni oblici dobivaju monumentalnost i značaj, dok će velike arhitektonske konstrukcije postati plošni uzorak linijskog prepleta.

„Ništa nije kao što se čini“, stara je uzrečica i Davorka nas poziva na zaokret u promatranju svijeta. Koliko smo spremni odreći se ustaljenih načina gledanja i mišljenja?
Na blagi način ( a kako drugačije ?) Davorka nas poučava zaokretu i promjeni. Sve to tako (i naopako) ne bi bilo moguće bez gledanja srcem (jer “samo se srcem dobro vidi“).

Upravo zato što na fotografijama nema ljudske figure, prisutnost svjedoka postaje unutarnja.

Tišina fotografija gotovo je čujna. Što nam govori?

Nevenka Miklenić, prof.