Zadar – izložba fotografija: Željko Karavida “Portreti”

U ponedjeljak 21. siječnja 2013. godine u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar (Zadar, Medulićeva 2) bit će otvorenje izložbe fotografija Željka Karavide "Portreti". Izložba je otvorena do 19. veljače 2013. godine.

U ponedjeljak 21. siječnja 2013. godine u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadar (Zadar, Medulićeva 2) bit će otvorenje izložbe fotografija Željka Karavide”Portreti”. Izložba je otvorena do 19. veljače 2013. godine.

Dugogodišnji zadarski fotograf srednje generacije Željko Karavida, može se pohvaliti činjenicom da je sudionikom najživljeg razdoblja zadarske suvremene fotografske scene, „zlatnog doba“ foto-žurnalizma koji je Zadar, kao grad fotografije, afirmirao i na nacionalnoj razini.

A sve je počelo prije digitalizacije, interneta i kompjutorske obrade još u školskim klupama i profesionalno davnih 80-ih godina, u vrijeme tamnih komora i velikog fizičkog napora da se fotografija razvije (pa i osuši i izreže) i takva dostavi redakciji dnevne novine ili tjednika. Surađujući prije 90-ih u skoro svim domaćim novinama, pa i u kultnom Poletu, s godinama se je isprofilirao kao istinski fotoreporter.

Domovinski rat ga je „pretvorio“ u ratnog reportera, dok mu je dugogodišnja vezanost za kazališni život odredila i svojevrsnu specijalizaciju za život „na daskama“, za različite kulturne prigode na zadarskim pozornicama, koncertnim dvoranama, izložbama. Pritom je Karavida iskazivao onu vrstu samozatajnosti po kojoj je najvažnije bilo popratiti događaj, snimiti njegove sudionike, a onda razmišljati o estetičkim pitanjima i mogućim umjetničkim rezultatima. Zato njegova fotografija pokazuje najprije privrženost motivu, želju za svjedočanstvom i potrebu da se ne propusti trenutak. Nakon toga, kao posljedicu dobrog oka i kadra, mogli smo svjedočiti i o onome što nadrasta trenutak i bilježi ga za vječnost, kada se fotoreportažna prolaznost zaustavi kao nešto što je vrijedno da o(p)stane.

Portreti kojima se Željko predstavlja na ovoj izložbi, imaju sve odlike i drugih motiva, to jest i oni su nastali iz istih pobuda da se bez velikih pretenzija zabilježe lica i situacije koji čine „duh mjesta“. Pritom je vidljivo da fotograf pušta na volju da se portretirani sami izraze, da poziraju ako to žele ili da nehajno gledaju u stranu i ne mare za fotografovu prisutnost. No ipak je u većini slučajeva riječ o punoj svijesti portretiranih da stoje pred objektivom, ali to čine neusiljeno kao da ih snima dobar prijatelj a ne profesionalni fotograf. Zato ovi portreti imaju životnost običnog trenutka i nerežirane situacije. Karavida pritom ne mari za nekakav antologijski odabir Zadrana po važnosti, odnosno društvenom značaju, nego su svi tu zato jer imaju nešto za podijeliti s njim. Snimke su to prijateljstva, i osobnog odnosa fotografa i portretiranog, i po tome nisu tu da bi jednog dana završili u nekoj pretencioznoj art-monografiji o portretiranom. Ali baš zbog te dnevne jednostavnosti, portreti Željka Karavide svjedoče o ljudima kakvi doista jesu, kada s njihovih lica i gesta skinemo svaku pretenziju da nam se predstave u „najboljem izdanju“.

Nevena Štokić