Vinkovci – izložba fotografija: ROBERT GOJEVIĆ | Face(s) & (F)aces

Fotoklub Vinkovci, Galerija fotografije Meraja i autor Robert Gojević pozivaju vas na otvorenje samostalne izložbe fotografija FACE(S) & (F)ACES.

Robert Gojević pobjednik je Salona fotografije Vinkovci 2016., a ova izložba njegova je nagrada – Grand Prix Salona.

​Izložba je dio događanja u sklopu Salona fotografije Vinkovci 2017.​ i može se razgledati do 3. listopada 2017. godine.

 

Robert Gojević 

FACE(S) & (F)ACES

15. kolovoz, 2017.

 

Robert Gojević je umjetnik koji kao medij izražavanja koristi foton i svjetlosnu energiju na mokroj staklenoj ploči. To ga, na temeljnoj razini, čini fotografom, no osobna filozofija, umjetnički stav i način rada izdvajaju ga i čine jedinstvenim majstorom svjetlopisa, posebno u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti i umjetničke fotografije. U trenutku u kojem je portretna fotografija svedena na biometrijski portret snimljen za potrebe osobne identifikacije pojedinca, odnosno retuširanog, manipuliranog i uljepšanog (samo)promotivnog portreta prilagođenog ukusima mase, Gojević se vraća fotografskim korijenima i procesu mokrog kolodija na staklenoj ploči. To ga svrstava u kategoriju umjetnika koji naglasak stavljaju na umijeće i znanje, dok su estetski postulati portretne umjetnosti nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Ideja bilježenja poznatih lica medijem fotografije prisutna je još je od vremena kada je Felix Nadar (1820 – 1910) prvi portretirao poznate osobe svog vremena. Upravo su Nadarov fotografski proces, način rada u opuštenoj intimi privatnog ateljea i osobna interakcija s portretiranom osobom ono što Gojevićev projekt portretiranja poznatih osoba čini posebnim i daje mu dozu konceptualne seanse. Kao fotograf, u svojim retro principima, naglašava važnost umjetničkog stava u kojem su inzistiranje na ugodnoj atmosferi i opuštajućem radnom okruženju, u suprotnosti s frenetičnim protokom vremena i ritmom suvremenog fotografskog snimanja. Gojevićev portfolio ‘’Face(s) & (F)aces’’ istražuje osnovnu ideju umjetničkog čina u kojem interakcija i suradnja modela i fotografa čine složeni i slojeviti socijalni, intelektualni i intimni dijalog te je na određeni način suradnja izvrsnosti. Radi se o jedinstvenom i dubokom iskustvu u kojem su portretirana osoba i fotograf jednako važni protagonisti, njihova je misaona komunikacija dvosmjerna, a unikatna, ručno izrađena ambrotipija na površini stakla slojeviti je zapis njihove interakcije prepun detalja.

Projekt ‘’Face(s) & (F)aces’’ Roberta Gojevića jedan je od onih umjetničkih projekata koji osim osobnog i emotivnog iskustva autora posjeduje snažnu intelektualnu i semantičku razinu spoznaje. Kao anakroni estetski govor opće vizualne kulture, Gojevićev projekt na tragu je namjere zagrebačkog fotografa Franje Pommera (1818 – 1879) iz 1856. godine da ovjekovječi znamenite muževe svog vremena i distribuira ih kao prilog ‘’Danice Ilirske’’ te priziva atmosferu ateljea Felixa Nadara i snagu realizma slavnih pariških portreta s početka druge polovice 19. stoljeća. Studijske portretne snimke poznatih osoba snimljene su i izrađene u Gojevićevom ‘’rezidencijalnom’’ zagrebačkom ateljeu, kompozicijski konvencionalne i u gotovo identičnim pozama (u istoj stolici koju bi trebalo izlagati kao posebni izložak autorskog koncepta) nadilaze prvobitnu zamisao. Ideja Roberta Gojevića da u antikvarnom fotografskom mediju mokre ploče kolodija (aka ambrotipije) ovjekovječi znamenite muževe i žene svojeg vremena, te njihova lica distribuira putem globalnog internetskog protokola i javno dostupne podatkovne mreže kojom svakodnevno razmjenjujemo informacije i koja nas virtulano umrežava i povezuje, u povijesti suvremene hrvatske fotografije već sada ima ozbiljnu težinu. Osobna struja svijesti na trenutak me odvodi u vlastito djetinjstvo kada sam, kao i većina nas, prvi put posijala sjeme kolekcionarskog duha. Gojevićevo nizanje portreta poznatih lica podsjetilo me na vrijeme kada nas je većina sakupljala i razmjenjivala sličice s fotografijama životinjskog carstva, sportaša, pjevača i glumaca. Iako nisu bile jedinstvene i unikatne, u djetinjstvu su nam bile važne i s nestrpljenjem smo čekali izlazak nove serije.

Gojević je, poput pasioniranog sakupljača sličica, tijekom dužeg vremenskog razdoblja fotografirao i prikupio antologijske portrete koji prikazuju kultne osobe hrvatske javne scene stavljajući naglasak na znanost, umjetnost i kulturu. Radi se o portretima pripadnika hrvatskog glumišta, književnicima i pjesnicima, glazbenicima, plesačima i vizualnim umjetnicima, među kojima ima dizajnera i fotografa, što je autoru posebno, neverbalno priznanje struke. Osim serije portretnih fotografija relevantnih protagonista suvremene kulturne scene, čija je umjetnička vrijednost u kontekstu suvremene hrvatske fotografije neupitna, Gojeviće je ostvario nešto više, jedinstvenu čaroliju interakcije modela i umjetnika koju su portretirani osobno doživjeli u atelijeru/domu umjetnika. Istu čaroliju interakcije autor je uspješno transponirao u virtualni prostor društvenih mreža što je komunikacijska razina koja je ovom fotografskom projektu osigurala transparentnost. Jedan od ne manje važnih činjenica je i ta da su Gojevićevi portreti medijski korišteni, kako u virtualnom, tako i u tiskanim medijima, iz jednostavnog razloga što posjeduju auru ozbiljnog, protokolarnog i ikonografski dosljednog portreta, a to su bitni detalj koji nedostaju većini brzinski okidanih fotografija. Posebno je zanimljivo kako su upravo teoretičari i kritičari fotografije (Želimir Košćević, Hrvoje Gržina, Marko Golub…) dizajneri i ilustratori (Mirko Ilić, Davor Bruketa, Nikola Žinić, Krešimir Zimonić…) i fotografi (Mio Vesović, Petar Dabac, Josip Klarica, Stanko Abadžić, Sandra Vitaljić, Mara Bratoš…) među prvima uočili posebnost, težinu i bezvremenost Gojevićevih radova. U kontekstu promišljanja opće vizualne kulture, odnosno globalne kulture slike, u kojoj brzinski snimljena fotografija postaje svojevrsni oblik novog slikovnog pisma, čitanje i interpretacija Gojevićevih portreta višeslojna je, u čemu leži ljepota i sloboda postmodernističke hermeneutike kvalitetnog umjetničkog rada. Na primarnoj estetskoj razini, neosporna je vrijednost ikonologije, ikonografije i ikonosfere sadašnjeg trenutka. Tehnologija, produkcija, distribucija i smisleno korištenje fotografske slike, u ovom slučaju portreta, koji ujedno ima težinu protokolarnosti, sadrži jasnu umjetničku poruku Roberta Gojevića koja je intrigantna, inteligentna i dosljedna. Njegov koncept i ideju u kontekstu povijesti suvremene hrvatske fotografije i povijesti umjetnosti nije moguće zanemariti.

U razdoblju između 2014. i 2017. godine, fotografirajući portrete poznatih i javnih osoba, Robert Gojević je uspio ispričati više nego relevantnu priču o vlastitom životu, području interesa, ljudima koji ga okružuju i koje je povremeno susretao i s kojima se družio, primajući ih u atmosferi kućnog atelje i otvarajući im intimu vlastitog doma. U tom smislu, snimljeni i prikupljeni portreti odražavaju finu osobnu društvenu mrežu koju je Gojević stvorio u realnom vremenu. Pritom je uspostavljao stvarne fizičke kontakte, stvarao sinergiju između modela i fotografa te (od)njegovao obostrane simpatije i ozbiljna poznanstva. Od trenutka ugovaranja fotografske seanse u kojoj je Gojević igrao ulogu dobrog domaćina, stvorene su privremene, površne ili trajne društvene veze, od kojih su neke prerasle u stvarna prijateljstva. Impresivna zbirka snimljenih i prikupljenih unikatnih staklenih ploča portreta odraz su njegovog stvarnog društvenog života, suradnje i interakcija koje sam autor smatra vlastitim oblikom intelektualnog i emotivnog eskapizma u kojem naglašava važnost radnog procesa i vremena kojeg mu posvećuje:

‘’Ovaj spor proces moj je bijeg od hiperprodukcije, tisuće i tisuće snimljenih fotografija, punih hard diskova, fotografija nikad držanih u ruci, fotografija vječno zarobljenih u digitalnom formatu. Ovaj promišljeni pristup fotografiji moje je preispitivanje sustava vrijednosti, omjera kvalitete i kvantitete, ignoriranje besmislice masovne proizvodnje, uživanja u putovanju koliko i u cilju.’’

Robert Gojević, 10.7.2015.

Upravo u zahtjevnoj fotografskoj tehnici mokre ploče kolodija kojim izrađuje unikatne, ručno razvijane fotografije na staklu veličine 12 x 16,5 cm Gojević istražuje, otkriva i nadilazi dokumentarnu razinu projekta. Ne radi se samo o serioznom pristupu i zahtjevnom tehnološkom postupku. U anakronim portretima skrivena je slika vremena u kojem živimo. Njegove ambrotipije, prije svega, odražavaju afinitete, svjetonazor, pa čak i životni stil samog autora, do te mjere da nećemo pogriješiti ako opisujući rad Roberta Gojevića parafraziramo Felixa Nadara i ustvrdimo kako ‘’postoje ljudi koji vide i oni drugi, koji nisu u stanju zamijetiti’’. U ovom slučaju to su fine nijanse u kojima autor isprepliće intimu vlastitih alkemijskih diskursa. Osnovna četiri elementa koja se u Gojevićevom radu isprepliću od samog početka, naglašavaju moć slojevitog gledanja sa svrhom, fiziku fotona, kemiju i Bresonovski osjećaj ‘’odlučujućeg trenutka’’. Također, Gojević, osim ozbiljnosti trenutka u kojem kao fotograf pristupa modelu, naglašava toplinu i ljudskost svakom pojedinom portretu. Zapravo se radi o temeljnom umijeću interakcije bez kojeg nema uspostavljanja i njegovanja dobrih međuljudskih odnosa.

Kulturni i društveni utjecaj na nastanak serije ‘’Face(s) & (F)aces’’ Roberta Gojeviće više je nego jasan, između ostalog i zato što sam autor naglašava osobnu umjetničku namjeru. Otvaranje vlastitog fotografskog ateljea javnosti, korak je koji iziskuje veliki emotivni napor u kojem umjetnik razotkriva i ustupa prostore svoje intime, svoje tajne i vlastiti mir. Fotografski atelje je prostor slobode, osobnog umjetničkog uživljavanja i duboke koncentracije. Posvećeni prostor stvaranja potencijalnog umjetničkog djela. Gojević nalazi temeljno zadovoljstvo u činjenici da u prostore vlastite slobode (u kojemu vrijede njegovi osobni zakoni i pravila) dovodi osobe iz vanjskog svijeta koje su, u konačnici njegovi klijenti, konzumenti njegovih usluga i njegovi najveći kritičari. U privatni krug uvodi pojedince iz javnog kruga i na taj način ukida i zamagljuje granice intime i slobode. Time je naglasio svoju ‘’intelektualnu kulturu fotografa, odsutnost lažnih pretenzija i profesionalnu svijest’’ koju je, prema vlastitom priznanju osjetio promatrajući i proučavajući portrete Felixa Nadara i velikih fotografskih majstora druge polovice 19. stoljeća. Gojević osobno naglašava kako je poticaj pronašao u knjizi ‘’Fotografija i društvo’’ teoretičarke i povjesničarke fotografije Gisèle Freund (1908 – 2000) koja je postavila pitanje ‘’kako su tadašnji fotografi uspijevali pretvoriti svoj aparat u umjetničko sredstvo?’’, dajući istovremeno precizan i jasan odgovor:

‘’Što se tiče Nadara, jedan od razloga je svakako u tome što je bio umjetnik od glave do pete i kao takav posjedovao senzibilnost ukusa koja mu je omogućavala da nađe pravu mjeru u fotografskom postupku. No važnije od svega je to što je sa svojim modelima bio u prisnoj i prijateljskoj vezi. Posve osobni interesi vezivali su ga za sudbinu i umjetnički razvoj svakog od njih. Uostalom, odnosi između fotografa i njegova modela nisu tada još bili pomućeni pitanjima cijene. Fotografija još nije postala robom. Vrijednost snimaka nije se određivala brojem novčanica. Umjetnici što su se davali fotografirati dolazili bi fotografu, s punim razumijevanjem. U tadašnji stadij fotografske tehnike, uspjeh portreta ovisio je još uvijek u velikoj mjeri o trudu samog modela. (…) Sintetska snaga osobnog izraza što se postizavala dugotrajnim poziranjem modela osnovni je razlog koji objašnjava zašto su te slike tako jasne u svojoj skromnosti i zašto posjeduju onaj duboki i trajni šarm, dostojan majstorski naslikanog portreta, koji nedostaje suvremenim fotografijama.’’

Gisèle Freund: Photography & Society.

Isto bi se moglo ustanoviti i za prvog zagrebačkog rezidencijalnog fotografa Franju Pommera koji je kao prvi stalni zagrebački fotograf, Gojevićeva osobna i intimna opsesija. Inspiracija. Danas, međutim, u vremenu u kojem fotografija polako i neprimjetno prestaje biti robom u kojoj se vrijednost snimka određuje brojem novčanica i postaje vrsta jezika i sredstvo komunikacije, Robert Gojević odlučio se na drastični povratak korijenima i time otkrio temeljnu srž vlastite svijesti, identiteta i prostora umjetničke slobode.

Osim temeljne Ideje, u načinu umjetničkog izražavanja prisutna su četiri elementa Gojevićeve alkemije: Estetika, Optika, Fizika Kemija. Robert Gojević slika svjetlom, brzinom od 300 000 km/s. To je, naime, brzina svjetlosti i najbrži je slikarski medij koji postoji u Svemiru. Svedemo li fotografiju na razinu fizike i optike, rojevi energetskih čestica koje zovemo fotoni, Gojevićev su potez kistom. Želimo li dodatno zamagliti tehničko-tehnološku stranu priče, Gojević slika rojevima fotona, što bi značilo da kao sredstvo izražavanja koristi elektromagnetsko zračenje. Nevidljivi golim okom, negdje na granici između tvari i energije, valovi svjetlosti uhvaćeni na površini staklene ploče tek su prva faza složenog postupka stvaranja slike. Lica koja Gojević fotografira različita su. Fizička i duhovna razina neka su druga, teško objašnjiva pitanja, no činjenica je kako sva lica ne odbijaju valove svjetlosti na jednak način. Od nekih se odbija, dok ih neka lica upijaju. Kroz prozirnu nježnu djevojačku kožu prolaze, dok se u crnoj kosi lome, upijaju i nestaju. Lica pred kamerom sazdana su od vlastitih energija. Osim fizionomijama lica razlikujemo se energetskim nabojima kojima upijamo ili odbijamo svjetlost. Za sretnu osobu znamo reći da zrači, a nevidljive aure čiste energije što nas okružuje odavno su predmet ozbiljnih znanstvenih studija. Leća fotografske kamere raspoznaje najfiniju razliku unutar raspona koji čovjekovom oku nije vidljiva. Fotoni se odbija od površine lica, upijaju u koži, lome se i nestaju. Nastaje čarolija. Bez svjetla nema fotografije. Odsutnost svjetlosti vodi u crno, previše svjetlosti u bijelo. Vebedo. Albedo. Crno i bijelo. U osnovi isto, a različito. Nasuprotno. Tek uravnoteženo svijetlo čini fotografiju. Portretna fotografija ovisi o količini odbijene svijetlosti koju Gojević hvata na staklenoj površini, razvija i fiksira složenim kemijskim postupkom. Upravo je u osjećaju za ezoteriju i nevidljivu svjetlost najveća tajna i snaga ovog starog fotografskog postupka kojem je autor u intimi fotografskog atelijera osigurao razinu društvenog rituala. Lica koja se pojavljuju na glatkoj površini stakla otkrivaju svu kompleksnost skrivenih ljudskih emocija koje, promatrajući živi model, nismo u mogućnosti vidjeti. Tek svjetlost i valovi fotona otkrivaju skrivenu energiju osmjeha, sjaj pogleda i mekoću puti. Gojević niže osmjehe, poglede, refleksije i vlastiti mali muzej mokrog kolodija. Pritom, tek povremeno podsjeti kako ‘’If it was easy, everyone would do it’’.

Robert Gojević usredotočen je na fotografsku priču koju razvija kao neupitni umjetnički anakronizam, portretirajući osobe iz javnog i društvenog života u intimnom okruženju vlastitog atelijera/doma. Činjenica je da njegovi portreti nisu diktirani kontekstom vremena niti povijesnim zbivanjima, ali ih jednim dijelom uvelike odražavaju i bilježe, zato što Gojević (ipak) sustavno stvara galeriju portreta koja u kontekstu valorizacije nadilazi razinu dokumenta vremena. S druge strane, enciklopedistički koncipiran i fizički organiziran album ambrotipija koji danas broji preko stotinu portreta osoba iz društvenog i kulturnog života, u svom temeljnom autorskom konceptu ispisuje promjenjivu (na trenutke čak i bipolarnu) sentimentalno-objektivnu autobiografiju u kojoj autor svojim fotografskim eksperimentom i putovanjem u povijest fotografije šalje jasnu poruku. Ukinemo li poetske i romantične kategorije svjetlopisa kao medija kojim Gojević progovara, zanemarimo li složene tehničke i tehnološke procese u kojem autor stvara svoje radove na pločama mokrog kolodija, ostaje jasna kritika konzumerizma u kojoj se Gojević dotaknuo čitavog niza važnih pitanja: od devalvacije slike, površnog vrednovanja umijeća i znanja, pa sve do otvorenog pitanja pristupa vizualnoj kulturi današnjice i stvarnog mjesta fotografije u suvremenom društvu. Upravo u tom kontekstu leži snaga Roberta Gojevića i njegovog fotografskog putovanja u zaboravljene i složene povijesne procese.

Draženka Jalšić Ernečić, viši kustos

 

Literatura

Solnit, Rebecca (2005) A Field Guide to Getting Lost.

New York (NY), Penguin Books.

ISBN 978-0-14-303724-8

 

Freund, Gisèle (1980) Photography & Society.

Boston, David R. Godine Publisher Inc.

ISBN 0-87923-250-1