Varaždin – Damir Širola – Zapisi / osobno

U četvrtak 2. prosinca 2010. godine biti će otvorenje izložbe fotografija pod nazivom Zapisi / osobno fotografa Damira Širole. Izložba će biti otvorena u izložbenom prostoru Salona palače Sermage u Vaaždinu (Trg Miljenka Stančića 3).

U četvrtak 2. prosinca 2010. godine biti će otvorenje izložbe fotografija pod nazivom Zapisi / osobno fotografa Damira Širole. Izložba će biti otvorena u izložbenom prostoru Salona palače Sermage u Vaaždinu (Trg Miljenka Stančića 3).

Zapisi / osobno

Na šljunčanom krovu svoje zgrade dijagonalno ispružen u odnosu na obrub krova koji ga stabilno, statično i pouzdano dijeli od ponora podno njega (nasuprot: vijugavo kretanje zakrivljene arhitekture susjedne zgrade i reklama Zagrebačke banke) leži Damir Širola u legendarnoj komandosici i horizontalnim formatom fotografije odrezanim trapericama snimljen širokokutnim objektivom, obasjan svjetlom što dopire desno od njega, u dobi od 22 godine, nakon što je jedanaest dana zaredom u Kinoteci gledao Antonionijev Blow-up (1966).

Suprotna dijagonala ruba krova s uzdignutim ciglenim dimnjakom i antenom usmjerena je prema kupoli džamije. Vidljiva suprotstavljena kretanja i uravnoteženja raznolika su u svojstvu dinamične ravnoteže. Vezane i plitke sjene svjedoče o dobu dana (nedjelja oko podneva), a njihova igra opisuje tvarno nasuprot bestežinskom odupiranju gravitaciji. Osjećanje osobne slobode ugode i zadovoljstva usmjereno je prema nebu nad Zagrebom, višim sferama bivanja i određenja nužnosti vlastite profesije i konkretnoga zanata bez obzira na stvarne struje života. Riječ je o fascinaciji fotografa fotografom jer Bailey (glumi ga David Hemmings) bez obzira na manipulacije, interakcije, opasne igre, hiperaktivne kontakte, stalnu zatravljenost, Beckovo lomljene gitare, snimanje hrpe komada (Vanessa Redgrave, Jane Birkin), u cijelom filmu (jedan londonski dan) potpuno je sam i posvećen profesiji. A svrhovitost ključne fotografije i iluzija iluzije ubojstva, kao i njezina povećanja, naposljetku ovisi o mogućnosti uživljavanja u prizor pantomime / nijeme igre. Stvarna je samotnost glavnoga lika u njegovu nervoznom motrištu, instinktu i želji za slobodom. Slike/fotografije djeluju na ljude snagom i uvjerljivošću, isto kao i pokrenute filmske slike (Širolina naknadna posveta Baileyju). U mladalačkoj dobi one dovode do identifikacije i imitacije, koja poslije čovjeka bitno određuje na svim razinama egzistencije, ali i u sanjalačkoj dimenziji.

Biti fotograf poziv je. Bez obzira na cijenu samovanja i igru koju osjećamo u seriji autoportreta i vlastita pokazivanja u odlučnim trenucima, kao i nenametljivosti prema drugima (jer im ne želi smetati) Širola osamljeno i pomalo narcisoidno pozira. Usuprot tomu zanosu, nakon 27 godina nastao je Autoportret (2009) u krupnom planu u kojem umorno od života, naborano, luđačko, u kadru stisnuto lice, izbija i izranja prema leći fotoaparata. Uhvaćene bore, frontalan, mutan i mahnit pogled, jajolika struktura glava, lijepljenje i poistovjećivanje s fotografskom slikom, osviješteno je stanje samoće, osobnoga ludila i tuge nakon neželjene rastave. Tragovi vremena vidljivi su na licu. Zumirane i osvijetljene zjenice oka i neizbrijana brada izviru u kontrastu prema bezvučnoj pozadini tame – ništavilu crnoga koje naposljetku sve upija. Golemo, štoviše bez distance prema egu, detaljno i samorazorno bivanje. Dvije fotografije sugeriraju temu izložbe: osobno i osebujno otkrivanje i ogoljivanje. Rijetko dosadašnje izlaganje potraga je za svojom crno-bijelom fotografskom slikom usuprot današnjem obilju bitno vizualne kulture, i svevišnjem zasićenju bezdušne medijske inflacije vidljivog i viđenog.

Damir Širola istančani je motritelj urbanoga, pozorni promatrač, što se očituje i u opčinjenosti prirodom koju odražava manjim brojem primjera, ali sa smislenim analogijama prema urbanitetu – gradu koji obuhvaća u njegovoj esenciji i uzastopnoj, uznemirenoj pojavnosti kroz vječno i ukleto kretanje i opažanje, zapažanje, dapače uprizorenje neuobičajenog istraživačkog vizualnog zapisa naizgled monotone urbane geografije Zagreba, što svijetli poput diskursa o gradu, o njegovu prostoru, ljudima, obliku i arhitekturi. Izoštrenost osjetila za crno-bijelo elementarno je i uvijek prvotno svođenje obrisa, zvukova, objekata na njihovu vizualnu relevantnost, samobitnost i svrhovitost odraženu u akromatskim rasponima između dva osnovna pola. Širolina fotografija nije spektakularna. Danas, kada je sve prikazano spektakularno u svekolikoj globalnoj umreženosti, digitalizaciji, virtualnosti i posvemašnjoj dostupnosti svijeta u kojom više ništa nije intimno i pritajeno, skriveno. Retrospektivan raspon autorovih slika memorijski je nenametljiv, kulturno bremenit, a motivska razina sugerira humanu i ljudsku distancu zasnovanu na uživljavanju snimatelja u snimljeno. Širola pronalazi nesvakidašnje u sivoj zoni gradske svakodnevice. Bogate vizualne kulture projicira prizorom i osobni kulturni identitet filma, fotografije i umjetnosti, glazbe, književnosti, novinarstva, zrcaleći slojevitost vlastite egzistencije. Pazi kamo hoda, lutajući između ljudskosti i mimikrije pojavnog, a kompoziciju razlučuje hrabro i promišljeno usredotočujući se na vizualno bitno. Posvećeno elaborira individualnim glasom nasuprot totalitetu, općem mišljenju, interesnim skupinama, vlasti, statusu moći i simbolima vladanja. Kadrirajući interpretira urbani život pomalo sjetno, empatijski nostalgično, socijalnom osjetljivošću i britkim, uvjerljivim stavom o fotografiji kao sredstvom za demistifikaciju kolektivnih predodžbi gradskih prostora. Širolin grad sazdan je od asfalta, betona, željeza, stakla, samoniklih, napuštenih industrijskih kompleksa, samotnih interijera, građanina različitih slojeva koji odražavaju složenu socijalnu stratigrafiju društva u nestajanju i nastajanju, anonimnih stanovnika i onih s imenom (Nadalina/Gotovac, Tadić/Malac)…

Autor pridaje fotografiji auru unikatnosti usprkos njezinoj reproduktivnoj naravi. Uvjet na koji pristajemo kao promatrači fotografije temelji se na vjeri u ono što vidimo, iako znamo da to nije posve istinito. Širolinim fotografijama vjerujemo.

Željko Marciuš