Uronite u crno plavetnilo Osla kroz oči Mortena Andersena!

Tišina. Hladnoća. Poneki udaljeni stranac na ulici. Nepoznato mjesto. Jednostavnost. Zamišljenost. Ponekad su upravo ovi prizori ono za čime žudimo u našoj svakodnevnici...

Tišina. Hladnoća. Poneki udaljeni stranac na ulici. Nepoznato mjesto. Jednostavnost. Zamišljenost. Ponekad su upravo ovi prizori ono za čime žudimo u našoj svakodnevnici…  Uz rastuće ljetne temperature pozivamo vas da se izgubite u fotografijama jednog od najvažnijih suvremenih norveških i europskih fotografa, Mortena Andersena na izložbi Black and Blue od 15. svibnja u Laubi.

Posebno smo uzbuđeni jer se radi o prvoj međunarodnoj suradnji Laube, koja je ostvarena s Veleposlanstvom Kraljevine Norveške u Zagrebu.  Morten Andersen jedan je od rijetkih umjetnika dobitnika doživotne stipendije Norveškoga kralja (Government Guaranteed Income for Artists). U svega dvadeset godina djelovanja, izlagao je u više od dvadeset zemalja i o njemu je objavljeno dvanaest publikacija. O svojim fotoknjigama je umjetnik izjavio: „Od 1999. fotoknjiga je osnovni medij za prikazivanje moga rada. Osim što je objekt umjetnosti sama po sebi, knjiga je demokratski, dostupan i intiman medij u kojem zbroj pojedinačnih fotografija i uređivanja stvara veću cjelinu koja, kao u romanu ili na filmu, stvara priču koja te može odvesti na nova mjesta i k novim iskustvima. Zajedničko svom mom radu i motivaciji za fotografiranjem je znatiželja i želja da istražujem i proučavam mjesta i okoliš, bilo to u Oslu, norveškim šumama, mojoj četvrti, underground rock sceni Osla ili međunarodnim gradovima.“

Također, publika će imati prilike vidjeti cijeli ciklus fotografija Black and Blue, izložen spajajući projekcije više od stotinu fotografija te postav niza fotografija kaširanih na aluminiju. Ostavljamo vas uz tekst Sandre Križić Roban, nastao povodom ove izložbe. Ukoliko ste zainteresirani, možemo vam dogovoriti intervju s umjetnikom.

Izložbu otvaramo 15. svibnja u 19 h, a slijedi i razgovorom s umjetnikom u 20 h u kojemu će sudjelovati kustosice Sandra Križić Roban i Vanja Žanko.

Kad otvorim vrata, ulaze “nesigurne” fotografije

Mortenova stranica na internetu otvara se fotografijom koja me ne privlači, dapače, scena mi je mrska i ne “zove” me da otvorim ta vrata. Unutrašnjost mesnice s dugačkom rashladnom vitrinom iznad koje su na generičkim fotografijama prikazane “gastronomske delicije”, dok u pozadini kadra mesar u bijeloj odori demonstrira izradu ražnjića doista nije prizor koji daje naslutiti sve ono što se nalazi “iza”. No slike su varljive, kao i riječi, ne navode nužno na ono što bismo mogli zaključiti na prvi pogled; pružaju otpor, višeznačne su i opiru se svrstavanju u fileove.

Za Mortena Andersena fotografija je možda poput modrice o kojoj piše Snowflake u predgovoru knjige Black and Blue, istoimenog ciklusa kojim se predstavlja publici u Laubi. Ona je poput udarca koji se dogodio i zauvijek promijenio njegovo tkivo, poremetivši veze koje je naslijedio ili učio o njima u djetinjstvu. Taj se udarac mogao dogoditi u mladosti, za vrijeme nekog od nastupa punk i rock’n’roll bendova koje je fotografirao za lokalni glazbeni tisak. Kako bilo, promjene boja i oblika koje su uslijedile nesvakidašnje su, i njihova nepravilna forma objedinjuje opus u kojem osim glazbe i tamnih, intrigantnih crno-bijelih fotografija koje pripovijedaju o noćnim zbivanjima ima mnogo toga što vrijedi istražiti.

Ciklus Crno i plavo posvećen je Oslu, a sastoji se djelomično i od fotografija koje je Morten snimio u sklopu ranijih serija, često ih objavljujući kao autorske knjige. Knjiga fotografija njegov je “osnovni medij”, a za naše je uvjete impozantan broj od osamnaest izdanja koja je uglavnom sâm dizajnirao, ostavljajući snimcima da svoj narativ – ukoliko postoji – podijele s gledateljima. Oslo iz njegove ruke djeluje poznato, kao mjesto koje od nekud poznajemo, gotovo kao grad u kojem živimo. Nema velebnih scena, izdvojenih zgrada koje svjedoče o njegovoj kulturnoumjetničkoj povijesti, ili nečemu važnome. Ljude često tek “okrzne” pogledom, snimajući kroz prozor tramvaja, ili s bicikla kasno navečer, dok ga neravna cesta sprječava da postigne miran i stabilan kadar. Kišne kapi i snježne pahulje sivom, pomalo dosadnjikavom urbanom krajoliku koji ničim ne iznenađuje daju potrebnu zaigranost, mekoću koja prekriva slojeve zaostale nakon noćnih izlazaka, poput zapišanih zidova kućâ i tenisica zaboravljenih na ulici. Mortenov Oslo otvara se kao mjesto u kojem ćemo se bez problema snaći, prolazeći između zgrada po uhodanom puteljku jedne od livada koje su se oduprle urbanizaciji i uređenju. Snima male, obične stvari na koje nailazi, izravno, bez okolišanja – detalje arhitekture, dječje crteže po zidovima, samoniklo bilje uz kolosijeke.

Morten Andersen posvećen je svakodnevici u svim njezinim pojavnostima. Ako seriju shvatimo kao cjelinu, tada je ona poput novele o gradu, njegovim stanovnicima i praznim (ne)mjestima; to je priča o običnom životu koja nije lišena komentara, političkih, društvenih ili kulturoloških. No oni nisu u prvom planu, po kojem će ova serija ostati zapamćena, nego se “kriju” u tetovažama muškaraca snimljenih u nekoj birtiji, u scenama pijanih posrtanja i neuređenih začelja kuća. Moguću kritiku zapažamo u fotografiji obruča koji čuva danas nepostojeće stablo, u prizorima ulica neočišćenih od snijega i zabranjenih prolaza. Jesmo li u pravu kad ih tako doživljavamo? Teško je biti posve siguran, pogotovo kad između crno-bijelih snimaka naiđemo na pozorno pozicionirane fotografije u boji neobičnih kolorističkih odnosa. Pojedine su snimljene u klubovima, druge na ulicama, gdje mu je vjerojatno bio potreban trag crvene u tom urbanom krajoliku koji djeluje kao da je gotovo u potpunosti lišen boja. Fotografije iz parkova i botaničkog vrta, snovite plavičaste sjene grana na hrapavom kamenom podu i senzacije na nebu koje nas podsjećaju da su snimljene u geografskoj zoni sjevernog svjetla tek su izdvojeni primjeri čija zrnata struktura filma i bolećive boje naslućuju odnos prema mediju, ali upućuju i na činjenicu da su snimljene uglavnom na filmovima u boji isteklog roka trajanja koje je dobio od fotografa kad su prelazili na digitalnu tehnologiju.

Posve drugačijeg su karaktera fotografije iz ciklusa Plava šuma (Blå Skog) snimljene u raznim krajevima Norveške 2007.–2008. godine. To su moguća mjesta relaksacije, kad nam pozornost ne bi privlačila srušena trula stabla, dijelovi šumâ potučeni od oluje, debla čija horizontalna stanja odaju da je njihova egzistencija unutar tog mikrosvijeta odavno završena.

Gdje god i što god snimao, Morten ne sintetizira niti se trudi dati opću sliku mjesta, atmosfere ili nečeg drugog. Kreće se vođen svojom logikom, fragmentira ono što je jednom vidio, ali i ono što smo mi vidjeli. Pomoću fotografije crnog psa koji mu, okrenuvši glavu, uzvraća pogled, omogućuje nam da se bez zadrške sjetimo njegovih prethodnika s kojima uspostavlja misaonu i vizualnu komunikaciju. Pripovijeda o usamljenim pojedincima, zaspalima nakon noćnog provoda, ljudima s čijim se interesima i ponašanjima ne moramo poistovjetiti, ali ćemo ih razumjeti. Estetika film noira koju do izvjesne mjere preuzima ne prenosi nužno pesimizam niti opisuje neželjene situacije. Šansu zamjećujemo u osjetu dodira, u svjetlima tramvaja ili postaje metroa, koji će težini trenutka udahnuti neku titravu lakoću. I to bez obzira što je nastala zbog preduge ekspozicije, starog filma ili neke druge vrste “nesigurnosti”.