Stanko Abadžić “Marginalije”

Povodom izlaska knjige autora Stanka Abadžića, Marginalije, predstaviti ćemo na našim stranicama biografiju i rad ovog svjetski poznatog fotografa. Stanko Abadžić je rođen 1952. godine u Vukovaru, ima pozamašan broj izložaba diljem svijeta, a fotografija mu je i ljubav i posao.

Stanko-Abadzic

Stanko Abadžić – rođen 1952.  u Vukovaru.U petnaestoj godini od oca dobiva prvi fotoaparat SMENA 8. Učlanjuje se u Fotoklub BOROVO, koji mu organizira prve skupne i samostalne izložbe u Vukovaru i Borovu.

Diplomirao je germnistiku i radio kao dopisnik Vjesnika. Iz tog vremena poznate su njegove reportaže iz Tunisa, Malte, Turske i drugih zemalja.

Od 1995 do 2002 godine boravi u Češkoj, gdje radi kao slobodni fotograf. U Češkoj je također imao brojne skupne i samostalne izložbe a največu retrospektivnu izložbu imao je u Pragu u Komornoj galeriju Dom Josefa Sudka, koja nosi ime po čuvenom češkom fotografu. U Hrvatskoj je izlagao u Osijeku, Novigradu, Splitu, Zagrebu i Dubrovniku, Karlovcu i Daruvaru. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Stanko Abadžić član je Fotokluba Zagreb i živi i radi u Zagrebu. Njegove fotografije nalaze se u brojnim zbirkama u Europi, Hrvatskoj i Americi. Redovito surađuje s izdavačkim kućama MEANDAR, FRAKTURA, ZNANJE, AGM, Disput iz Zagreba na oblikovanju naslovnica knjiga.

Član je HDLU Zagreb i Hrvatskog saveza samostalnih umjetnika Zagreb.

Do sada je sudjelovao na pet aukcijskih prodaja fotografija i to:

  • 2002 godine u organizaciji Galerije Jiri Jaskmanicky u Pragu
  • 2002 godine u organizaciji Aukcijske kuće Neumeister iz Münchena
  • 2003 godine u organizaciji Aukcijske kuće Michael Zeller iz Lindau, Njemačka
  • 2004 godine u Galeriji BADROV u Zagrebu
  • 2005 godine u Galeriji Altenburg u Berlinu

Zastupljen u zbirkama i privatnim kolekcijama:

  • Filip Trade, Zagreb
  • Zbirka hrvatske fotografije, Fotoklub Zagreb
  • Muzej grada Rijeke
  • Steven Cohen Gallery, L.A. USA
  • Stuart N. Brotman Communications, Boston, USA
  • Perdita Adrian Kunze, Njemačka
  • Galerija Moosgasse, Kempen, Njemačka
  • Kazutami Ando, Tokio, Japan
  • Karel Kresta, Prag, Češka
  • Stockeregg, Zuerich, Švicarska
  • Vintage Ltd, USA
  • Pg Art Gallery, Turska
  • John Cleary Gallery, Houston, USA
  • Moderna galerija Zagreb

Portfolio objavljen u casopisima:

  • Schwarzweiss ? Njemačka
  • Fotoforum – Njemačka
  • Photoeye ? Bugarska
  • Fotografie Magazin ? Češka
  • Photoart Magazin – Češka
  • Fotomag ? Hrvatska
  • Black and White, USA
  • Photo, Rumunjska
  • IZ, Istanbul, Turska
  • Refoto, Serbia

marginalije

ABADŽIĆEVE (S)LIKOVNE SKITNJE

Pitanje je li fotograf umjetnik (artist) ili obrtnik (artizan) ponavlja se gotovo sinkronizirano s otkrićem neke inovativne tehnike, a začeto je u vremenima kada je fotografija bila u povojima. Borba koja se desetljećima vodila između slikarstva i fotografije, bila je prirodna posljedica jednog procesa koji je dočekao svoj klimaks uzajamnim približavanjem. Kao autohtone discipline, slikarstvo i fotografija su se poistovjetili u mjeri u kojoj su platili ceh mogućnosti tehničke reproduktivnosti. Integritet je opet vodio polaritetu, proisteklom iz svijesti da je umjetničko djelo s perspektivom mehaničkog multipliciranja izgubilo svoju nekadašnju auru. A što je dobilo? Ako se pitamo o fotografiji, onda nema sumnje da je izvršila golem utjecaj na revolucioniranje tradicionalnog senzibiliteta i da je transformirala nekadašnje shvaćanje umjetnosti. Transformirala ga je u višestrukom značenju: tako što je kadriranjem i osvjetljavanjem na nov način posredovala artefakte klasične baštine, tako što je svojim specifičnim mogućnostima stvarala drukčije kanone, ali i tako što se u sretnim trenucima sama osovila kao umjetnost.

Paradoks fotografske kreativnosti ogleda se u njenom pemanentnom preispitivanju, potenciranom erom posvemašnje digitalizacije kojim je proces demokratizacije doveden do točke zasićenja. Ili, drugim riječima, doveden je do točke u kojoj svatko može biti umjetnik, što praktički znači da je umjetnost u svom izvornom smislu gotovo dokinuta. Ali kao što svaki renesansni slikar nije Leonardo, tako svaki trećemilenijski fotograf nije Henri Cartier-Bresson. Iznimke postoje zato da bismo na njih upozorili. Među takvima je Stanko Abadžić, hrvatski majstor fotografije, podrijetlom iz Vukovara, čiji je opus možda najbolje odrediti jednom imenicom: putovanje. Ljudski život u krajnjoj liniji i nije ništa drugo, neovisno o tome radi li se o putovanju potaknutom potragom za istinom, spokojstvom ili tko zna kakvim ciljem. U psihoanalitičkoj ikonografiji putovanje je sinonim za duhovnu promjenu i želju za novim iskustvima, potaknutu produktivnim nezadovoljstvom. U Abadžićevu slučaju tu želju dodatno su provocirale ratne neprilike. Desetak godina živio je u Njemačkoj i Češkoj, hraneći svoju nostalgiju, ali razvijajući isto tako autorski dar, kojim je potreba za beskonačnošću, mjerljiva snagom intime, dobila svoj apogej.

U čemu je tajna Abadžićeve umjetnosti? Ponajprije u sposobnosti da svojim posebno ugođenim osjetilima snimi zadani objekt, ali i da njegovom fiksacijom otkrije nešto drugo. Ono što je prisutno, iako se ne vidi prostim okom. Abadžić uranja u krajolik, igra se svjetlom i tamom, snima stolice, napuštene kavane, bicikle, krhke atrape i što sve ne, približavajući im se tako da se od njih istodobno udaljava. Ta dvostrukost, shvaćena kao dijalektika neizmjernosti i potreba da se pejzažom napučenim prazninom supstituira praznina ljudske egzistencije, najveći je zalog njegovog majstorstva kojim fotografiju izdiže iznad puke reproduktivnosti, pa i repetitivnosti. U svijetu koji živi od jeftine narcisoidnosti, umnožene uvjerenjem da je pomoću kloniranja uhvatio Boga za bradu, Abadžić se doima kao bogobojažljivi osamljenik koji svojom kamerom uspostavlja novo prikazanje, mirakul postindustrijskog svijeta u kojem su u glavnim ulogama ruinirane Barbike, ženske potpetice, cirkuske šatre, maske i gdjegdje koji čovjek što se u svojoj egzistencijalnoj uzaludnosti identificira sa sjenom.

Jednostavnom igrom riječi moglo bi se zaključiti da Abadžić snima eksteriorno, ali je njegov postupak takav da zahvaća interiorno, ono što pogled usmjerava prema prvobitnim vrijednostima i što sliku poistovjećuje s tišinom, dahom koji je duh i pustinjom koja je dekoracija za unutarnji intenzitet. Nije slučajno da taj majstor ne traga za bučnim svijetom pomodnosti i jeftine aktraktivnosti, već zalazi iza pozornice, priklanjajući se prizorima koji slijede post festum, tamo gdje čovjek ne komunicira s drugim zato da bi uspio komunicirati sam sa sobom. Ono što poduzima moglo bi se odrediti kao implozija ekstaze, toplohladno poigravanje na tankoj granici svjetla i sjene, tamo gdje se sluti svetost i gdje je sjena znak nestvarnosti ili neizbježne blizine smrti. Umjetnik je dezertirao iz krajolika uobičajenog svijeta da bi se približio krajoliku željene neizmjernosti kojem autokamp kućice, cirkuske figure, prazne čaše i prazni šeširi služe kao svojevrsni simboli. Nigdje kao u tim sitnicama, naizgled slučajnim objektima fotografske znatiželje, nije zgusnuto ono što se može definirati kao eksponencijalna estetika skitnje koju je sa sebi svojstvenom minucioznošću beletrizirao Matko Peić, a kojoj je obol dao još jedan ravničar i Panonac. Stanko Abadžić.

Iako svjedok novog doba, koji se koristi dostignućima visokosofisticirane tehnike, Abadžić svijet vidi kao pustinju. Ona je znamen jalovosti i prostor kazne, iako je duhovni rast ostvariv upravo u njoj i samo po njoj. Tko je u stanju proniknuti u smisao pustinje, taj će u njenoj obuhvatnosti otkriti dimenzije teško obilježivih prostranstava, takvih koje pars pro toto, snimajući detalj, a smjerajući na cjelinu, nudi autor prezentiranih radova. Ili kao što je na jednome mjestu konstatirao Bachelard: ?U kraljevstvu potpune imaginacije vrlo kasno doživljavamo mladost. Treba izgubiti zemaljski raj da bismo doista u njemu živjeli, da bismo ga doživjeli u stvarnosti svojih slika, u apsolutnoj uzvišenosti koja nadilazi svaku strast.? Zato se Abadžić koristi prednostima koje su imanentne odabranom metieru. Njegova kamera hvata ples chiaroscura, zaustavljajući svjetlost kao epifanijsku slutnju i nudeći ljepotu klasične, crnobijele fotografije koja je iznad razmetljivosti koloriranih kartolina čiji su autori u najboljem slučaju osuđeni na masovni uspjeh. Zakonitosti kojima podliježe fotografija jedini su kriterij njenih vrijednosti. Abadžić ih slijedi bez ostatka, ali snaga njegove vizualizacije je takva da rezultira dvostrukim posljedicama; fotografijom koja, osim pretpostavljene stvarnosti, nudi i individualnu, umjetnikovu stvarnost. Slika u svom izvornom smislu prethodi riječi, što će reći da je čovjek isprva (s)likovno, a tek onda i književno determiniran. S obzirom na njenu moć i sugestibilnost, očitovanu u razvoju filma i drugih vizualnih medija, fotografija može poslužiti i kao sredstvo manipulacije. Dakako da Abadžiću takvo što nije ni na kraj pameti. Istina, fotografirajući stanoviti objekt, on ga prisvaja, ali u granicama autorske individualizacije i sposobnosti svođenja na vlastitu, srcem i umom dirigiranu mjeru. Obilazeći različite destinacije, od Zagreba, Baške, Krka, Vrbnika i Opatije do Praga, Beča, Budimpešte, Pariza, Venecije, Berlina i Tokija, ispisivao je regionalni i globalni itinerar, prepuštajući se svojoj snimateljskoj strasti s ozbiljnošću tragača koncentriranog na spašavanje relikvija. Napušteni prostori i ostavljeni predmeti otkrivaju se kao modaliteti ljudske napuštenosti, materijalizirane posredovanjem tehnike i onog što je Susan Sontag tako pronicljivo proglasila melankolijom skrivenom ispod površine. Poslije Drugog svjetskog rata u Njemačkoj se razvila književnost ruševina (Trümmerliteratur), a poslije svega što je zadesilo njegov narod i njega samoga, Abadžić se priklonio estetici ruševina kojom (re)interpretira svijet tako što ga iznova skuplja.

Zahvaljujući sposobnosti da svemu što snima ubrizga patinu nekog izgubljenog vremena, on prošlost obrće u sadašnjost, legitimirajući se kao kroničar koji se pomoću svojih kompozicija vraća očišćavajućoj snazi prvobitnih slika. Henri Cartier-Bresson, jedan od njegovih neprijepornih mentora, inzistirao je na pravilu ?odlučujećeg trenutka?, objašnjavajući koliko je važno vrijeme, ako ne i hip, u kojem će ovjekovječiti neki prizor. Ta gotovo mađioničarska sposobnost hiberniranja izvanrednih trenutaka, spojena s osjećajem za kompozicijski sklad i ravnotežu crnobijelih aberacija, rasprostranjenih poput veša što se vijori na žici, daje Abadžiću onu vrijednost koja fotografiju izdiže iznad serijske produkcije, natkriljujući je nimbusom autorske tvorevine prvoga reda. Kao što razloge nekih događaja shvaćamo kasnije, iz odgovarajuće distance, tako slike nude oniričku inscenaciju u čijoj pozadini vreba autor s vlastitom biografijom/piktografijom. U okolišu nezagađene imaginacije Abadžić je stekao povlasticu da sveprisutnim okom opet jednom oživi individualne sanjarije. Ta povlastica istodobno je prokletstvo izabranika koji svoju umjetnost (su)mraka relegira iz kruga predvidljivih stereotipa. Kako je teško biti mlad! Prema Camusu, sama potreba da se dospije na vrh dostatna je za ispunjavanje ljudskog srca. Unatoč njegovoj sudbini, Sizifa je zato predstavljao kao sretnog junaka. Ako tome pridonosi vjerodostojnost njegova nikad prekinutog napora, sva je prilika da je takvo stanje dosegnuo i Abadžić.

Zdravko Zima