Skeniranje fotografija

Digitalizacija klasičnih (analognih) fotografija

Kako bi se mogle prikazivati, obrađivati i pohranjivati na računalnim sustavima, analogne fotografije snimljene na prozirne medije (negativ ili dijapozitiv film), kao i fotografije izrađene na fotopapiru, potrebno je digitalizirati.

Digitalizacija se obavlja skenerima (eng. scanner) ili presnimavanjem digitalnim fotoaparatom. Skeneri su uređaji koji imaju izvor svjetla i osjetnik slike kojim očitavaju fotografiju, a nakon očitavanja, zabilježeni podaci pretvaraju se u digitalnu sliku.

Skeneri se razlikuju prema tehnologiji kojom generiraju sliku, prema razlučivosti sustava, brzini skeniranja, mobilnosti, praktičnosti, softveru itd., a sve to određuje i cijenu sustava.

Stvarna razlučivost skenera ovisna je o optičkom sustavu skenera (oštrini objektiva), kakvoći osjetnika slike ugrađenog u skener, preciznosti pogonskog uređaja koji pomiče osjetnik slike i mogućnostima softvera koji obrađuje skenirane podatke i generira digitalnu sliku. Kod mnogih jeftinijih skenera naići ćete na podatke o, primjerice, razlučivosti od 9600 dpi dok će njihova stvarna razlučivost biti mnogo manja. Stoga je važno proučiti testove skenera kako ne biste gubili dragocjeno vrijeme pokušavajući dobiti nešto što optički sustav skenera jednostavno “ne vidi”.

Važno je napomenuti da viša razlučivost daje i bitno veće datoteke, a s obzirom na to da se skenirane fotografije pohranjuju u formatu TIFF, tj. datotekama koje mogu imati i 48-bitnu boju, za skeniranje većeg broja fotografija, trebat će osigurati i dovoljno memorijskog prostora.

Dubina boje također može utjecati na kakvoću sustava za skeniranje. Dubina boje od 8 bita po kanalu minimum je za skeniranje fotografija na papiru. Za negativ ili dijapozitiv filmove, trebat će nam minimalna dubina boje od 12 do 16 bita po kanalu jer filmski materijali, a posebice negativi, mogu imati velik dinamički raspon sažet u male razlike gustoće emulzije. Gustoća negativa, snaga svjetla i dinamički raspon osjetnika slike skenera odredit će koliko će finijih tonskih razina postati vidljivo na skeniranoj fotografiji. Neke medije skeniramo i u dva prolaza (dijapozitiv film), a nakon toga, posebnim postupcima združujemo više fotografija u jednu.

Oštrina, definicija i kontrast mogu pri skeniranju biti smanjeni zbog lošeg osjetnika slike skenera, odsjaja u optičkom sustavu skenera, nepodešena pogonskog sustava skenera, lošeg analogno-digitalnog pretvarača koji ima zastarjele algoritme, zbog ogrebotina i prašine na optičkim dijelovima skenera i medijima koje skeniramo itd. Neki se nedostaci mogu izbjeći pažljivim rukovanjem skenerom i filmovima.

Staklene plohe na koje se polažu filmovi i fotografije pri skeniranju moraju biti čiste, a posebnu pozornost treba posvetiti filmovima jer se svaka nečistoća pri skeniranju malih formata može jako povećati. Prašina na filmovima može se odstraniti četkicama od devine dlake, a ostavljanje otisaka prstiju može se spriječiti uporabom posebnih rukavica.


Sl. 1: Različite tehnologije skeniranja određuju kakvoću skeniranja te cijenu uređaja i postupka. Vrhunski rotacijski skeneri (1) zahtijevaju i obučene specijaliste koji mogu stručno upravljati sustavom za skeniranje (za skeniranje velikih formata u uporabi su skeneri visoke kakvoće koji mogu skenirati i s 24.000 DPI). Skeniranje fotografija ubraja se u zahtjevne discipline, no danas su nam dostupni i jednostavniji (jeftiniji) uređaji za skeniranje filmova, kao što su kompaktni film-skeneri koji služe skeniranju negativ ili dijapozitiv filma određenog formata – uglavnom formata 135 i formata 120 (2). Među amaterima, sve su popularnije jeftine i jednostavnije varijante malih skenera (3) koje mogu dati dostatnu kakvoću za internet i pregledavanje fotografija na TV-uređajima (ovi uređaji imaju nisku razlučivost i malu dubinu boje). Presnimavanje negativ i dijapozitiv filma digitalnim fotoaparatom, uz uporabu korekcijskih filtara za negative u boji i posebnog dodatka koji se pričvršćuje ispred objektiva digitalnog fotoaparata (4), također može dati zadovoljavajuće rezultate digitalizacije fotografija. Plošni skeneri (eng. flatbed, 5) također su vrlo popularni i pristupačni. Ovi skeneri mogu biti opremljeni i snažnim LED-svjetlom i softverom koji nam može olakšati upravljanje procesom skeniranja..


Sl. 2:
Različiti softveri za skeniranje imaju različita sučelja, a oni bolji omogućuju kontrole kao što su: odabir razlučivosti (1), automatsko određivanje ruba fotografija (2), podešavanje kontrasta, svjetline i srednjih tonova (3), podešavanje boja, rad s kompenzacijskim krivuljama (4) i histogramom (5), odabir dubine boje (6), definiranje stupnja izoštravanja (7), automatsko odstranjivanje prašine i ogrebotina, neutralizacija zrnatosti (8), kalibracija itd.

Skeniranje fotografija izrađenih na fotopapiru

Postupak skeniranja fotografija izrađenih na fotopapiru počinje pripremom radnog prostora, uređaja i materijala koji skeniramo. Temperatura prostora u kojem skeniramo mora biti od 10°C do 35°C, a vlažnost zraka od 20 do 80% kako ne bi došlo do stvaranja kapljica vode (kondenzata) između stakla za skeniranje i fotografije. Radni prostor u kojem se skenira mora biti adekvatno osvijetljen svjetlom odgovarajućeg intenziteta i temperature boje. Uređaji kojima radimo moraju biti kalibrirani. Tako ćemo moći na zaslonu računala provjeravati boju, svjetlinu i kontrast na dobivenim rezultatima skeniranja, tj. na digitaliziranim fotografijama.


Sl. 3: U ovom primjeru predstavljeno je skeniranje na plošnom skeneru (eng. flatbed) i upravljanje skeniranjem pomoću softvera SilverFast 8 SE, čija se osnovna inačica može naći kao dodatni softver nekim skenerima. Skeniranje obavljamo prema sljedećem redoslijedu:

  1. Priprema fotografija: Fotografije koje skeniramo moraju se pregledati i očistiti od prašine jer je pažljivo postupanje s fotografijom osnovni preduvjet njezine trajnosti. Fotografije se prilikom skeniranja čuvaju u spremnicima (albumima), položene vodoravno i međusobno odvojene beskiselinskim papirom. Bijele pamučne rukavice koje ne puštaju dlačice osnovna su oprema pri pripremi materijala za skeniranje i bez njih je nemoguće spriječiti ostavljanje otisaka prstiju ili mrlja na skeniranim materijalima ili na staklu skenera.
  2. Priprema skenera: Ako je potrebno očistiti staklo skenera od otisaka prstiju ili prašine, to treba učiniti krajnje oprezno, a prije brisanja poželjno je otpuhati zrnca nečistoće jer neka zrnca mogu imati oštre bridove pa će brisanjem ogrepsti staklo. Čišćenje se stakla obavlja krpama koje ne puštaju dlačice (najbolje su krpe od mikrovlakana, posebno izrađene za njegu optike). Za odstranjivanje masnih mrlja, nije preporučljiva uporaba sredstava za čišćenje prozorskih stakala, već se preporučuju tekuća sredstva predviđena za čišćenje optike. Prašina se može odstraniti i komprimiranim zrakom u boci. Treba pripaziti na to da zrak nije s podmazivačem jer čišćenje sredstva za podmazivanje sa stakla skenera može biti složen postupak, a na filmu i fotografiji može ostaviti trajna oštećenja.
  3. Definiranje načina skeniranja: Za skeniranje fotografija u boji, odabrat ćemo način rada “skeniranje u boji”. Isti način rada odabrat ćemo i za skeniranje crno-bijelih fotografija za arhiviranje (podloga na kojoj je emulzija može s vremenom promijeniti boju, a za arhiviranje potrebno je zabilježiti svaki detalj trenutačnog stanja u kojem je skenirana fotografija). Na ovaj način imat ćemo i više mogućnosti prilagođavanja u naknadnoj obradi pri pretvorbi fotografije u crno-bijelu fotografiju. Minimalna dubina boje za skeniranje fotografija na papiru je 8 bita po kanalu (24 bita u tri kanala). Kod nekih skenera, skeniranje se obavlja u većoj dubini boja, a naknadno se može odabrati pohrana u manjoj dubini boje. Za potrebe arhiviranja fotografija i čuvanja u digitalnom obliku, a i ako je planirana naknadna obrada, poželjna je veća dubina boje jer će digitalna slika imati više potencijalnih podataka.
  4. Određivanje adekvatne razlučivosti nužno je kako bi se osigurala funkcionalnost digitalizirane fotografije. Optimalna razlučivost skeniranja ovisi o namjeni fotografije, tj. o tome kako će digitalizirana fotografija biti ispisana, pohranjena ili prikazana. Za prikazivanje fotografije na zaslonu računala ili za internet, dovoljno će biti 72 – 100 DPI (čime se osigurava i brzo skeniranje). Za ispis na papiru, preporučljivo je skenirati fotografije s minimalno 300 DPI jer to će omogućiti i dovoljno podataka za kvalitetniju naknadnu obradu. Za potrebe arhiviranja, 600 DPI bolja je varijanta. Pritom je potrebno osigurati i četverostruko više prostora za pohranu nego za 300 DPI.
  5. Pažljivo postavite fotografiju licem prema staklu skenera i poravnajte rubove fotografije s rubom stakla pazeći pritom na orijentaciju fotografija (gore/dolje i okomito/vodoravno). Svako odstupanje kasnije iziskuje izravnavanje, a to je gubitak vremena i kakvoće.
  6. Kliknite na “Prescan” gumb i skener će brzo odraditi testno skeniranje. Provjerite je li fotografija postavljena ravno i da nema dijelova koji su izvan površine skeniranja te da nema vidljive prašine ili drugih nečistoća.
  7. Odredite plohu skeniranja. Odrežite sve suvišno jer će svaki suvišni piksel produljiti vrijeme skeniranja, povećati datoteku, a kasnije ćete ga ionako odrezati. Želite li skenirati specifične ili oštećene rubove fotografije, odredite 2 mm veći izrez no što je stvarna veličina fotografije. Neki skeneri ovo rade automatski – ponekad dobro, a ponekad je potrebno korigirati izrez.
  8. Podešavanje bijele i crne točke, kao i svjetline srednjih tonova (game), postavlja se tako da se ne odrežu bitne informacije u ekstremnim tonskim područjima (svjetlo/sjena). Uglavnom je brže skenirati u većem tonskom rasponu (16 bita po kanalu) pa kasnije u naknadnoj obradi podesiti prag bijele i crne točke (alatom Razine – eng. Levels), nego skenirati s pogrešno podešenom crnom i bijelom točkom pa ponovo skenirati. Većina boljih softvera omogućuje automatske kontrole ovih parametara.
  9. Boje možemo prilagoditi na više načina, a i kasnije u naknadnoj obradi. Kod skeniranja u većim prostorima boje (16 bita po kanalu) bit će dovoljno tonskog raspona za naknadne korekcije bez zamjetna pada kakvoće.
  10. Oštrina se može također podešavati pri skeniranju. Za “obično” skeniranje možete isprobati kakve rezultate daje automatska korekcija oštrine, eliminacija nečistoća ili ogrebotina pa prilagoditi postavke prema potrebi. Automatske korekcije oštrine, čišćenje nečistoća i korekcije ogrebotina ne uključuju se kod skeniranja fotografija koje ćemo arhivirati jer nam je za arhiviranje važna autentičnost trenutačnog stanja fotografije (bez dotjerivanja).
  11. Provjera veličine datoteke koju je softver skenera proračunao prema postavljenim postavkama nužna je prije početka skeniranja. Prevelike datoteke obično su označene crveno, što je upozorenje na to da je datoteka prevelika za sustav i da može doći do prekida skeniranja i “zamrzavanja” računala. U takvim okolnostima, potrebno je smanjiti razlučivost.
  12. Kliknite na gumb “Scan” kako bi skeniranje započelo. Skeniranje može potrajati i duže vrijeme, ovisno o veličini skenirane površine. Kod visoke razlučivosti može trajati i nekoliko minuta. Tijekom skeniranja, skener se ne smije potresati, otvarati ili na neki drugi način ometati u radu.
  13. Nakon skeniranja, skenove pohranjujemo u nekom formatu zapisa koji može pohraniti veću dubinu boje i ne generira gubitke (TIFF, PDF, PSD…). JPEG-sažimanje u primjeni je samo onda kad nam je važnija brzina od kakvoće. JPEG je 8-bitni format pa pohranjivanje u njemu pretvara i 16-bitne datoteke u 8-bitne.
  14. Daljnja obrada digitalizirane fotografije uključuje popravljanje oštećenja, mrlja, eliminaciju prašine, podešavanje kontrasta i, prema potrebi, pretvorbu u crno-bijelu fotografiju. To možete odraditi u nekom od kvalitetnijih softvera za obradu bitmapa.

Skeniranje filmskog negativa i dijapozitiva

Skeniranje prozirnih medija, kao što su filmovi, razlikuje se od skeniranja fotografija na papiru. Za skeniranje prozirnih medija potrebni su i skeneri koji mogu pozadinskim svjetlom prosvijetliti film. Najkvalitetniji rezultati kod skeniranja filma mogu se dobiti na rotacijskim skenerima, zatim su tu praktični skeneri za film malih dimenzija, no i suvremeni plošni skeneri koji su opremljeni LED-izvorom svjetla te daju zadovoljavajuće rezultate kod skeniranja filmskog negativa i dijapozitiva (prefiks “dija” dodan je kako bi dijapozitiv razlikovali od pozitiva na papiru). Bolje je skenirati negativ nego fotografiju na papiru izrađenu pomoću tog negativa jer se iz negativa kvalitetnim skeniranjem može “pročitati” više detalja te podataka o boji i kontrastu na fotografiji.


Sl. 4:
Nosači različitih vrsta filma za plošni skener Canon CanoScan 9000 imaju standardizirane maske za filmove različitih formata: dijapozitive u okvirićima (1), format 120 – širine 60 mm (2) i format 135 – širine 35 mm (3). Ovim skenerom mogu se skenirati sljedeće vrste prozirnih filmskih medija: negativi u boji (4), crno-bijeli negativi (5) i dijapozitiv filmovi (6).

Kod skeniranja filmskog negativa i dijapozitiva, najvažniji su parametri:

  1. veličina negativa ili dijapozitiva koja je ovisna o formatu filma koji se skenira. Formati su filma standardizirani (primjerice format 120 sa širinom filma od 60 mm ili format 135 sa širinom filma od 35 mm itd.) pa i skeneri imaju standardizirane dodatke, kao što su držači filma koji ujedno i maskiraju film i omogućuju precizno poravnanje filma i sustava za skeniranje. Film je mnogo manjih dimenzija od fotografije na papiru pa će i razlučivost skenera morati biti znatno viša da bi se dobilo dovoljno podataka za povećanja. Samim time, i prašina i ogrebotine postaju mnogo veći problem no što je to kod skeniranja fotografija. Kako bi se olakšalo lociranje prašine i ogrebotina na filmovima u boji u uporabi je, osim RGB-skeniranja, i infracrveno (IC ili eng. infrared, IR) skeniranje. Za infracrveno svjetlo, emulzija je filma u boji prozirna, no ogrebotine i prašina nisu pa softver može sa sigurnošću locirati one dijelove koji ne predstavljaju dijelove snimke. To ne mora značiti da će ispravljanje biti potpuno pa će vjerojatno biti potrebno pomno pregledati dobiveni rezultat (crno-bijeli materijali na bazi srebra i neke vrste filmskih materijala u boji nisu prozirni za IC svjetlo pa nisu pogodni za taj postupak);
  2. vrsta filma: negativ ili dijapozitiv, crno-bijeli film ili film u boji. Svi proizvođači filmova imaju svoje recepture za emulziju filma, a time i specifične odnose boja, kao i boju acetatne podloge na koju je nanesena emulzija kod negativ filma u boji. Stoga će pri skeniranju biti potrebni sustavi za pretvorbu boja negativa u boje pozitiva, kao i predlošci za kalibraciju skenera za specifičnu vrstu filma kako bi se dobili neutralni rezultati bez prevladavajućeg obojenja;
  3. razlučivost skeniranja kod filmskih materijala može varirati ovisno o mogućnosti skenera. Rotacijski skeneri mogu skenirati i s 24.000 DPI, a jeftiniji skeneri i do 9.600 DPI. Razlučivost se postavlja prema potrebi, no ne može se postaviti proizvoljno. Kod skenera s optičkom razlučivosti od 9.600DPI, možemo postaviti vrijednosti 9600, 4.800, 2.400, 1.200, 600, 300 i 150 DPI. Svaka niža vrijednost dvostruko je manja od prethodne i daje četiri puta manji ukupni broj piksela;
  4. zrnatost filma određuje na kojoj ćemo razlučivosti skenirati fotografije. Što je film osjetljiviji na svjetlo, ima veće čestica srebra, a to daje i veće zrno pa će skeniranje na visokim razlučivostima pokazati tu veću zrnatost. Na skenerima niže kakvoće, kod visoke razlučivosti može se pojaviti i više elektroničkog šuma koji proizvode komponente skenera pa i to može povećati zrnatost;
  5. gustoća emulzije (eng. density) o kojoj ovisi u koliko ćemo prolaza skenirati film (dijapozitiv filmovi imaju veću gustoću od negativa pa će kod skeniranja dijapozitiva biti potrebna i dva prolaza s različitim intenzitetom svjetla, a ova je mogućnost dostupna kod kvalitetnijih skenera i kvalitetnijeg softvera za kontrolu skeniranja). Za skeniranje filmova potrebna nam je minimalno 8-bitna dubina boje, a bolji se rezultati dobiju s 12, 14 ili 16 bita po kanalu. To osobito vrijedi za negativ filmove u boji, gdje je odnos kontrasta na filmu malen.


Sl. 5:
Negativ film u boji ima obojenu osnovu na kojoj je emulzija (1). Prirodne boje (2) mogu se dobiti iz ovakva negativa jedino pomoću dobro odmjerena filtriranja posebnim postupcima (filtriranje je specifično za svaku vrstu filma, a bolji softveri za skeniranje imaju automatsko filtriranje za različite filmove različitih proizvođača). Obično prebacivanje u pozitiv (3) neće moći proizvesti odgovarajuće boje i dat će prevladavajući plavi ton koji se ne može korigirati jednostavnim postupkom pronalaženja neutralne boje na fotografiji (4).

o