Samobor – izložba fotografija: Uokvirena duša

PORTRET – UOKVIRENA DUŠA

Fascinacija ljudskim licem naša je urođena pojava. Gledajući lice mi se povezujemo s osobom i prepoznajemo ono što to lice izražava (osjećaje, stanja, iskustvo, misli…). Današnji nas tehnološki svijet odvlači od toga i naše se komunikacija ljudskosti svodi na znakove tastature : * – ) kako bi se i u takvnom svijetu naznačilo ono što je unutra. Može li to zamijeniti bogatstvo titraja svake osobe koju bilježi naše oko? Mogu li tri znaka prenijeti jedinstvenost, trenutak, lice i naličje, sjaj i tamu prisutnosti, onog što se odigrava u nama i ispred nas?

Zato je zapis pojavnosti duše fotoaparatom zadatak fotografa u misiji očuvanja ljudskosti.

Tako temeljno važan motiv portreta istovremeno je bogat povijesnim bremenom prikaza važnih osoba, izražavanju kroz stilove povijesti umjetnosti do suvremenih medija i društvenih mreža. U virtualnom svijetu polako, čini se, nestaju neke osnove poimanja istog. Prikazati lažnu sliku kako slavnih osoba tako i sebe daleko je od traženja „suštine osobe“ i prikaza „onog što ona zaista je“.(*)

Portret je drugi najčešći motiv fotografiranja (nakon pejzaža) i može biti klasičan, studijski i spontani. U svom radu u fotoklubu fotografkinje su se susrele sa svim pristupima i odabrale su od svega po nešto. Nije lako pristupiti portretu iako je naizled neizbježan. Nije lako ni modelu pustiti svoj unutarnji svijet na prepoznavanje. Slojevi koji prikrivaju suštinu prisutni su s obje strane fotoaparata. Dopustiti osobi da se pojavi u trenutku za vječnost nužan je fotografski ugođaj. Prepoznavanje, refleksija, uvid i jedinstvo samo su riječi pri doživljaju tog zabilježenog trenutka. Ostvareni značaj same fotografije prenosi doživljeno drugima.

Možemo govoriti o kompoziciji, svjetlu i sjeni, oštrini, monokromatskom ili kromatskom, no dojam fotografije odvija se u neposrednom trenutku percepcije. Bez koncepta, misli i prosudbe. Osoba na fotografiji progovara i nama.

Nevenka Miklenić

(*)Zoran Mrdjenović