Rovinj – izložba fotografija: Rino Gropuzzo – NUDITAS TEMPORALIS



Profesionalna biografija koju ispisuje Rino Gropuzzo mozaik je fotografske produkcije realizirane u nizu tematskih epizoda kroz različite tiskane medije, prilagodljivim stilskim jezikom i neprestanim ambijentalnim varijacijama. Pri tome nije riječ samo o pojedinačnim mjestima snimanja, nego i promjenama vlastite radne i životne sredine: od fotografskih početaka sa skupinom riječkih fotografa (“kastavski krug”), odlaska u Milano potkraj osamdesetih gdje se bavio modnom, reklamnom i erotskom fotografijom (surađivao s Missonijem, snimao i buduće superzvijezde kao što su Brooke Shields, Linda Evangelista, Claudia Schiffer i Charlize Theron), povremenog zadržavanja u Grčkoj, Kanadi i Los Angelesu zbog snimanja sessiona za modne magazine i kataloge, da bi trenutno zatvorio krug povratkom u Rijeku, dodatno proširujući svoj opus skupnim i samostalnim izlagačkim konceptima i složenim fotografskim projektima poput foto-storija “Cesta života”, “I Croati a Trieste” ili biblije kvarnerske gastronomije, fotomonografije “Putevi užitka”. Tako diferenciran opus, koji zahtjeva i mnogobrojna dodatna, specijalizirana znanja i finese, sam autor objašnjava dvojako: s jedne strane, svestranost mu je u razdobljima globalnih promjena, primjerice, svojedobnog “kolapsa” modne fotografije i prateće industrije, omogućila da preživi kao slobodni strijelac bezbolnim prebacivanjem svog radnog potencijala na druge srodne teritorije (pejzaž, reklame, promotivne kampanje itd.); s druge strane, povratak na Kvarner, do “netaknutih šuma Gorskog kotara ili obližnjih otoka”, direktan je i, vjerujem, dalekosežan potez kojim je Gropuzzo raskinuo s dugogodišnjom izloženošću prozirnim, navodno glamuroznim lifestyle obrascima, zamornim pomodnim mjenama i neizbježnom gubljenju vremena u ritualnim teturanjima noćnim klubovima.

Dubinsko pretraživanje Gropuzzova mozaičkog opusa stoga ne nudi instant verziju nekog dominantnog zajedničkog nazivnika kojim bi ga se ležerno katalogiziralo unutar suvremene hrvatske fotografske prakse. Iza golog tijela žene, kojom ga kroz višestruke žanrovske mutacije najčešće prezentiraju mediji, primjetna je, međutim, generalna estetska i sadržajna strategija svojevrsnog asketizma koju autor provlači kroz sve svoje motive, serijale, koncepte i tiskovne projekte. “Razgolićena” tema u vlastitoj režiji, bez obzira na to dokumentira li gastro pikanterije, bilježi fashion i reklamne seanse ili evidentira promjene na svojim omiljenim šumovitim pješačkim stramputicama i morskim kamenjarima, moguća je osobna autorska nit kojom Gropuzzo gradi svoj prepoznatljivi kreativni profil. Na njegovim fotografijama nema suvišnog ukrašavanja ili kičerajskih dodataka, ne dokazuje se pretencioznim kompozicijama i pompoznim ambijentalnim vratolomijama, nema zavaravanja gledatelja korištenjem nejasnih hijerarhijskih ili tehnoloških zavrzlama: motiv je isporučen i točka.

U svojoj knjizi Monuments and Maidens, spisateljica Marina Warner kao korisno početno izvorište za proučavajnje alegorijske prisutnosti žene kroz povijest umjetničke prakse, između ostalog izdvaja četiri tipa golotinje koje su svojedobno razlikovali srednjovjekovni teolozi: “Nuditas criminalis, ili golotinja grešnika, znak grijeha; nuditas naturalis, ljudsko stanje animalne golotinje, koje bi trebalo navoditi na poniznost, budući da čovjek jedini među životinjama nema pokrivala, niti kore, perja, krzna ili ljuske… nuditas temporalis, figurativno odbacivanje svih svjetovnih dobara, bogatstva i statusa, dobrovoljno ili nedobrovoljno; i nuditas virtualis, koja simbolizira nevinost, odijelo duše pročišćene ispovijedanjem, blaženo društvo spašenih u raju i same Istine”. *

Bliskost Gropuzzovog rukopisa s asketskim razredom nuditas temporalis, vodila me dalje do logičnog izbora radova u kojem dosljednost takvog rakursa, jasno demonstrira relevantan sažetak autorskog fotografskog senzibiliteta: pejzaž, bilje, kamen, akt u prirodi, akt u arhitekturi te kontemplativni povratak u ledenu sigurnost floralnog detalja, iako privremeno zatvaraju priču o fotografu, nedvojbeno ostavljaju i stalnu, izazovnu mogućnost proširenja broja prezentiranih radova na njegovim idućim nastupima, naravno, u skladu s drugačijom logikom ponuđenog prostornog i tematskog konteksta.

“Dok sam radio za Playboy, morao sam snimati po strogo zadanim pravilima. Erotske fotografije u Playboyu tipične su konzumerske fotografije s puno glamura, na kojima djevojke izgledaju savršeno, gotovo plastično, kao lutkice. No mene je uvijek više privlačio drugi tip fotografije na kojima žene pokazuju svoju snagu i osobnost, što mi je omogućavalo smjeliji pristup i veću maštovitost”, kaže Gropuzzo kad dešifrira svoj odnos prema aktu i erotici koje ne povezuje po svaku cijenu.** Dok u dodiru s kamenom ili stablom preferira profinjenost i nagovještava harmoniju, teatralnim kontaktima tijela i suvremenih urbanih civilizacijskih struktura otvara prostore u kojima je estetika samo povod za komunikaciju, a istinske odgovore ne traži, a niti ne nalazi na duplericama erotskih magazina za muškarce. Ciklusom aktova na tranzicijskim prevarama potpuno devastiranoj turističkoj oazi na otoku Krku, Gropuzzo beskompromisno prezentira sukus svog kreativnog promišljanja efektno dokazujući kako je i minimalističkim sredstvima moguće postići majstorski realizirane storije, bogate metaforikom i naznakama slojevite igre povijesnih referenci.

“Luksuzno hotelsko naselje Haludovo, reklamiran kao ’Potpuni raj-otok u Europi’, nedavno je otvoren na najvećem Jugoslavenskom otoku Krku. Bob Guccione, urednik i izdavač Penthousea, američkog ’međunarodnog časopisa za muškarce’ uložio je 45 milijuna dolara u projekt ovog kompleksa. Mjesto, i resort koji će ostati u vlasništvu i pod upravljanjem Jugoslavenske strane, Guccione će voditi kao protuotrov nesporazumu hladnoga rata. ’Otkrili smo pravu formulu u borbi protiv hladnog rata’, otkrio je Bob Guccione, urednik i izdavač Penthousea u razgovoru za beogradsku ’Ilustrovanu Politiku’ od 4. VII. 1972. godine. Haludovo i ova nova destinacija opisana je u izdanju Penthausea od lipnja 1972. kao bogati resort smješten na idiličnom otoku Krku, nekoliko milja južno od Trsta i točno nasuprot Venecije. Kompleks je dizajnirao jugoslavenski ’Grand Prix arhitekt’ Boris Magaš.” ***

Nekoliko desetljeća kasnije Rino Gropuzzo snima razodjeveno, ali ne i ušminkano tijelo žene između zastrašujućih ruševina bivšeg hotela čija je sudbina od samog otvorenja šokirala čak i njegovog nedužnog projektanta Magaša (inače autora i Hajdukovog nogometnog stadiona na Poljudu): “Arhitektura turizma jest arhitektura prostora i oblika psihičke relaksacije; oblika koji nastoji govoriti jezikom poezije. Kad sam projektirao vrt u centru Palacea, sa skulpturom Frana Kršinića, nije mi padalo na um da će se tamo nalaziti dio svijeta Penthousea, kasino i zečice”. Fotografskim serijalom u Haludovu, osim svojevrsnog vizualnog čistilišta na kojem se kao autor – ni manje ni više nego na imperijalnim ostacima konkurentskog “Penthousea” – oslobađa vlastitog “playboyevskog” balasta (gdje su legitimni čak i perverzni postprodukcijski ”SMOO” retuš postupci kojima se kompjuterski “transplantiraju” korektni dijelovi kože modela i pretvaraju u detalje inače zgužvanih/istrošenih spolnih organa), Gropuzzo ispod krhke površine fotografija, istodobno isprepliće i mrežu povijesnih i kulturoloških nakupina s intenzivnim, a ponekad i brutalnim pečatom ironije.

Priključujući se recentnim nastojanjima revalorizacije odnosa crno-bijele i kolor fotografije, u postav izložbe namjerno sam uvrstila i nekoliko istih snimki u obje tehnike, na tragu Gropuzzovog uvjerenja da je riječ o “dva različita jezika od kojih svaki ima svoju specifičnu dimenziju i snagu”. Iako neuobičajen, takav je izlagački postupak samo potvrdio autorovo mišljenje, demistificirajući istodobno i popularnu floskulu o tome kako je u današnje multikolorističko virtualno doba, crno-bijela fotografija već po definiciji, čim se prezentira, svojevrsno umjetničko djelo. Naprotiv, ona taj status itekako mora tek zavrijediti, na osnovi pojedinačnih kriterija koje redovito primjenjujemo i za sve ostale fotografske tehnike.

Vrijeme u kojem civilizacijski standardi kroz mehanizme vlasti i kontrole simultano proširuju dosege ljudskih prava, ali i definiraju nove načine ugrožavanja građanskih sloboda, fotograf poput Gropuzza procijenit će restriktivnim ili bar konzervativnijim u odnosu na doba vlastitih umjetničkih početaka. Paradoksalno, ali aktualna, svakom dostupna lakoća fotografiranja i nepouzdanost virtualne komunikacije, nisu mu samo zakomplicirali izravan pristup modelima nego i reducirali nekad zagarantiranu slobodu prezentacije realiziranih autorskih ciklusa.
No prema mišljenju teoretičarke Ruth Barcan nije još sve izgubljeno: “U stara vremena, ženska je nagost imala magičnu moć, slično falusu, i postoji duga povijest divljih, moćnih, tajnih ili svetih značenja ženske golotinje. Proces modernizacije uključuje zauzdavanje i ograničavanje nekih od arhaičnih značenja ženske nagosti i demistifikaciju mnogih od njenih neukroćenijih značenja. Svejedno, povezivanje opasnosti, zla, seksa i magije, baš kao i napetost između asketizma i erotizma, znači da čak i danas, kad žensko tijelo tako često signalizira tek ornamentalni erotizam, u njemu postoji još uvijek bogatstvo potencijalnih drugih značenja.” ****

Kako je Rino Gropuzzo baš snimkama tijela ili aktovima, kroz njihove brojne varijacije najupečatljivije iskazivao temelje vlastitih artističkih preokupacija, vjerujem da će i tijekom svojih budućih istraživanja pukotina u globalnom fotografskom mainstreamu, uspjeti samostalno otvoriti prostore za nove osobne i umjetničke izazove koji će mu kao i dosad, na osnovi sustavnog i promišljenog odbacivanja suvišnog estetskog ili sadržajnog “šuma” (“noise”), osigurati prepoznatljivost te stilski integritet i u aktualnom, nesigurnom tranzicijskom civilizacijskom ambijentu. Usput, iako originalno ispisanoj još drhtavim guščjim perom, čak i srednjovjekovnoj formuli nuditas temporalis, svježi energetski naboj poput Gropuzzovog, priskrbit će dodatnu vjerodostojnost kao i prikladni smisao u suvremenom vratolomnom digitalnom karuselu.

Maja BRISKI
likovni kritičar, kustos, producent & grafički designer
Rovinj / Rijeka, 28. veljače 2014.

LITERATURA:

* Marina Warner / Monuments and Maidens: The Allegory of the Female Form [Weidenfeld & Nicolson, 1985.]

** Rino Gropuzzo interview objavljen u tjedniku Nacional br. 761 [15. 06. 2010.] Autor: Nina Ožegović

*** Haludovo i Maze sa Ostrva 1972-2012 / autor priloga arhitekt Idis Turato, na osobnoj web stranici, 19. kolovoza 2012. [http://goo.gl/voTUAt]

**** Ruth Barcan / Golo/nago: kulturalna anatomija [Nudity: A Cultural Anatomy, 2005.] Algoritam, Zagreb, 2010. [prevela s engleskoga Rajka Rusan]