Rijeka – izložba fotografija: RINO GROPUZZO | Samo žene

U riječkoj galeriji “Kortil” u četvrtak, 21. prosinca 2017. godine, u 19 sati održat će se otvorenje izložbe fotografija Rina Gropuzza “Samo žene”.

SAMO ŽENE

Rino Gropuzzo

Rino Gropuzzo, sinonim za vrsnog fotografa istaknute karijere i međunarodno profiliranog statusa, ponovno izlaže u gradu koji je ishodište njegove profesionalne priče o zaljubljenosti u vizualnost, vrlo respektabilnog trajanja. Ovaj, prije svega poznat i plodonosan autor u području modne, reklamne, beauty i erotske te pejzažne fotografije nanovo nam podastire neke od fragmenata svog stvaralaštva, a cilj ove izložbe je da nas podsjeti i/ili osvijesti o bogatstvu Gropuzzova opusa. Izražajnost njegova rada određena je specifičnim zakonitostima modnog i reklamnog (pri)kazivanja kojima se posvećuje od početaka svog profesionalnog djelovanja. Primijenjena fotografija u apostrofiranim domenama osigurala mu je ovladavanje tehnologijom i usvajanje imperativa estetizacije. Ipak, prethodno postojanje senzibiliteta i ljubavi prema ljepoti, kao i pedantnosti u pristupu legitimno je sugerirati (a biografski temeljeno). Kanonizirana ljepota u motivu ženskog akta i prikaza, ujedno i tema ove izložbe, središnji je lokus po kojem je Gropuzzo znan. Istaknuti je kako su ovdje predstavljeni radovi poglavito dekontekstualizirani prikazi (po svojoj originalnoj funkciji) koji ( re ) imenovanjem dobivaju nova značenja institucionalizirane umjetničke prakse. Djela primijenjene fotografije ili privatne studije i fotografski zapisi autora tako postaju novi(ji) predmeti estetsko-umjetničkog cijenjenja i vrednovanja.

(Ženski) akt, ne samo što kao prikaz postoji od početka vizualne kulture, ujedno je i jedan od njenih najcitiranijih, najjačih motiva uopće. Premda akt nužno posjeduje određenu seksualnu energiju, seksualnost, tjelesnost i erotika kao autonomne teme u umjetnosti se javljaju tek pojavom modernizma (a često u službi subverzije društvenih normi). Kasnije će od sredine 20. stoljeća uslijediti tektonske mijene s kompleksnim fenomenima postmodernizma; pojavom suvremene masovne popularne kulture. One rezultiraju mnogim paradoksima uključujući istovremene emancipatorske borbe seksualne revolucije te intenzivniji rast eksploatacije tjelesnosti i kulture nanovo probuđenih konzervativizma i fundamentalizama. Ključno je istaknuti kako sve to prati urušavanje jasnih granica između popularne i visoke kulture; masmedijskog i umjetničkog; javnog i privatnog. U tom kontekstu promišljanje tjelesnog i seksualnog iskustva kao estetskog postaje legitimno teorijsko i umjetničko pitanje. Suvremena fragmentacija i urušavanje tradicionalnih vrijednosti, identiteta, rodnih uloga i načina viđenja upućuju na nemogućnost jednosmislenih i pojednostavljenih prikaza civilizacijskih realiteta (poput nagog tijela). Gropuzzova fotografija galerijski predstavljena posljedica je tih činjenica.

Tjelesnost kao (ljudima nužno) svojstvo fizičke (vizualne) pojavnosti i utjelovljenja pretpostavka je ženskosti u smislu bitnih svojstava koja čine spolnost i (za)mišljenu prirodu žene. Privlačnost i prirodnost ženskog akta kao vizualnog motiva stoga je logična posljedica. Uz nju je postaviti pitanje u kojoj mjeri akt (kao vizualni znak mnogostrukih interpretacija) dokumentira , a u kojoj zapravo normira (i u kom smjeru) žensko tijelo. Kod prikaza profesionalnih modela (iz svijeta modne, reklamne i erotske industrije) može se uočiti i narav dualnog normiranja kanona ljepote – samim postajanjem modelom te naknadno uokvirivanje ili kadriranje istih. Nadilaze li te slike iskustvo ljudske; ženske tjelesnosti i mogu li se one tumačiti kao svojevrsni simptomi patologije kulture? U teorijskom čitanju Gropuzzove fotografije mogu biti mišljene kao potencijalna (opri)mjerenja istaknutih pitanja. Prepoznato je već kako autor u svom radu osim izražene naklonosti prema ljepoti forme i pratećih likovnih elemenata iskazuje i svojevrsni pomak u tretiranju motiva ka provokaciji gledatelja s elementima (auto)ironije i humora. Ono što se želi sugerirati jest mogućnost postojanja još šireg sadržaja u smislu intertekstualne slojevitosti koja nadilazi puki interes u estetici morfologije ženske figure i provokativnosti radi nje same. Elemente voajerizma, fetišizma, stanovite sirovosti u agresiji erotskog moguće je proširiti u višesmislenosti prisutnih simbola (koji aludiraju na različite interpretacije). Premda Gropuzzo svoje modele voli smještati u ruševne ambijente igrajući se s kontrasnošću spram (trajne) ideje ljepote, izbor ovih radova (neočekivano) ukazuje i na mogućnost problematiziranja trošnosti te prolaznosti tijela i ljepote same. Derutna arhitektura; sasušeno lišće i crni veo; blato na koži; jednokratni i krhki baloni (inače simboli potrošačke kulture i zabave (!)); rukavice za čišćenje kao aluzija na propadanje, truljenje i nečisto ili nadalje, naizgledna anoreksija; ožiljci; falusoidni bodljikavi (!) kaktus; anti-konotativno cvijeće i bezlične maske potencijalno su znakovlje mnogih asocijacija. Od plastične kirurgije do (sado)mazohizma. Od medikalizacije tijela do reproduktivne autonomije. Od naturalizirajuće sugestivnosti smrtnosti do objektivizacije…

Ova izložba mišljena je dijelom retrospektivnog, dijelom (pod)tematskog karaktera. Nastojalo se je naglasiti slojevitost autorovog pristupa temi te njegov fotografski talent. Od studijskog promišljanja ženskog tijela preko naglašenog skulptorskog pristupa istom motivu te umješnog poimanja tijela u pejzažu do estetiziranog čistog kolorističkog modeliranja i zaokupljenosti portretizacijom istaknute psihologizacije. U svemu tome Rino Gropuzzo ne samo da još jednom svjedoči svoju fascinaciju i ljubav u prikazivanju žene nego i autorsko poštovanje prema istoj, kao i mediju fotografije u kojem kao stvaratelj djeluje.

Tomislav Čop, povjesničar umjetnosti