Rijeka – izložba fotografija: Borislav Ostojić – LJUDI I OTOK

POZIVNICA

 

LJUDI I OTOK

Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Jugoslaviji je pa tako i u Hrvatskoj bila vrlo živa klupska izlagačka scena. To je vrijeme boljeg općeg socijalnog stanja u društvu, dinamičnije i bogatije trgovačke aktivnosti s inozemstvom, a što je za posljedicu imalo i veću ponudu fotoopreme po pristupačnijim cijenama. U toj, sveopće povoljnijoj društvenoj klimi odvija se snažna animacija i briga za obogaćivanjem slobodnog vremena građanstva pa se potiče i fotografska aktivnost – kroz fotosekcije u školama i fotoklubove kao udruge građana. Istovremeno su se tih godina formirale značajne izložbe saveznog i međunarodnog karaktera koje su motivirajuće djelovale na omasovljavanje članstva postojećih fotoklubova, a bile su i prijenosnici informacija što i kako rade drugi autori u zemlji i svijetu. One su bile svojevrsne platforme za učenje o fotografskom stvaralaštvu, a klubovi mali centri edukacije. Autori su samostalno ili preko klubova nabavljali i čitali stručne časopise – ne samo domaće već i uvozne iz Italije i Francuske. I vrijeme i prostor bili su naklonjeni fotografiji… U takvom ozračju Borislav Ostojić radi kao nastavnik u Osnovnoj školi „Bobijevo“ gdje uz redovni posao vodi školsku fotosekciju kao slobodnu aktivnost.
Njegovo fotografsko iskustvo je veliko. Još je kao dječak imao najdirektiniji kontakt s fotografskim stvaralaštvom preko profesionalnih fotografa: Petra Grubišića, djeda po majci i ujaka Ivice Grubišića. Zahvaljujući ovom porodičnom okruženju već sa sedam godina pravi svoje prve fotografije. Kao sedamnaestogodišnjak kupuje od trgovačkog putnika svoj prvi fotografski aparat marke Ihagee – Dresden. Novac za aparat zaradio je honorarnim snimanjem dokumentarnog materijala za lokalno šumsko gospodarstvo. Interes za fotografiju vrlo je velik tako da Borislav četiri godine uči zanat volontirajući u radnji iskusnog imotskog fotografa Jure Ivanovića.
Dakle, tih sedamdesetih godina, u fotografski bogatom i dinamičnom vremenu, Ostojić je ugledni riječki pedagoški radnik s velikim fotografski iskustvom i bio je izvrsna osoba za aktiviranje u klupski život. S ponosom priča da mu tad u školu dolazi legenda riječke fotografije Đoko Milekić i nagovara ga da se pridruži radu Fotokluba Rijeka. S obzirom na nemirni mu stvaralački nerv, a pogotovu što ga osobno poziva Milekić, Borislav Ostojić i formalno postaje član Fotokluba Rijeka i ostaje u klubu do sredine osamdesetih. Tad počinje njegova snažna izlagačka aktivnost, a pored toga angažira se i kao predavač i voditelj tečajeva. To radi s lakoćom jer dolazi iz prosvjetno- pedagoškog miljea, a ima i veliko teoretsko i praktično fotografsko znanje. Inače, tad su tečajevi i edukacije u fotoklubovima bili veliki problem. Bilo je autora koji su imali i iskustvo i znanje, ali ga jednostavno nisu umjeli prenijeti drugima. U osobi g. Ostojića klub je dobio sve to. Zato je njegovo članstvo višestruko značajno. Iskazao se i kao autora, i kao kompetentan edukator , a i kao predsjednik u jednom mandatu.
On je u najužoj grupi važnih autora i predstavnika riječke fotografske scene sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. Njegove fotografije iz tog perioda su nešto tamnije game, a rezultat su osobnoga autorskog rukopisa, a ne trendovska pojava. Cijeli fotografski opus tematski se bavi čovjekom. Čovjek je na Ostojićevim fotografijama prisutan u svoj svojoj kompleksnosti. Prisustvo čovjeka nije slučajno, već Ostojić pomno bira ambijent i kadar u koji smješta snimanu osobu. Čas su to djeca u igri ili njihovi portreti /serija portreta „Bobijevci“/, a čas su to portreti žena – mlađih, starijih s nevjerojatnom količinom osjećaja na snimljenom licu. Na formalnoj ravni on izvrsno koristi svjetlo u modeliranju snimanog , ne samo lica već i ukupno zahvaćenog ambijenta. Niz je portreta koje snima u slučajnim prolazima gradom, a niz je onih koje planira, namješta pa tek onda snima. I kod jednih i drugih, neovisno kojom stvaralačkom metodom nastaju, Ostojić uspijeva zazrcaliti na njihovom licu emocionalna stanja, njihov karakter, za razliku od mnogih autora koji snime nečije lice, naprave portret /u formalnom prizoru nema se primjedbe/, ali su lica hladna i neizražajna. Ostojić portretira osobe iz svog okruženja ili slučajnih susreta. Svojom dobronamjernošću kod upoznavanja otvara njihovo suradničko raspoloženje i takve ih snima. To je jedna od tajni njegova „hvatanja“ onoga što je često na portretu neuhvatljivo. Iz izraza snimanih osoba vidimo da one surađuju sa snimateljem, da mu vjeruju. Ta uzajamnost snimatelja i snimanoga prenosi se i na nas promatrače. Taj koloplet tajnih komunikacijskih odnosa, sada u trojnom suodnosu promatrača, snimatelja i snimanog, snažno zavibrira našim asocijativnim prostorima.
Portret majke Ane iz 1985. godine, nastao za njena posjeta sinu u Rijeci, koncentrat je božanskog odnosa majke i djeteta. Uokvirene maramom, pravilne crte lica žene, žene- majke, imaju snagu i veličinu monumentalnog Meštrovićevog portreta majke napravljenog u duhu egipatskih pisara. Majka kao tema i motiv kontinuitet je u povijesti svih umjetničkih praksi. Dok su se vodile intelektualne i salonske rasprave u Parizu o važnosti fotografijeu prvim godinama njenog nastanka, sam Baudler javno je zastupao tezu o bezvrijednosti fotografije i da je svakako treba ignorirati. Iako je javno zastupao vrlo negativan stav prema fotografiji , tajno je pisao majci s molbom i preporukom da se obavezno fotografira kad u mjesto dođe putujući fotograf /dagrerotipist/. Intimno je shvaćao njen značaj i htio je imati majčinu sliku. Portretna fotografija je po svom sadržaju i duhu najbliža ljudima. Upravo tu sliku, sliku dragog lica nosimo u našim lisnicama, stalno su uz nas i dovoljan je mali pogled na nju pa da osvježi ili potakne svu magičnost veza nas i osobe čiju sliku /fotografsku sliku/ nosimo. I samo snimanje drage osobe ima tu magičnost i uzvišenost koja ostavlja trajne i nevidljive zapise pogleda i raspoloženja u svakom djeliću slike i svakom djeliću naše nutrine. Portreti Majka B. Ostojića i Majka I. Meštrovića imaju ljepotu i snagu majčinstva, a veće ljepote i snage na svijetu nema i zato je njihovo „stvaranje“ vlastitih majki božanska emocija u kojoj i mi pronalazimo svoje majke.
Portreti koje je snimio B. Ostojić spadaju u sam vrh riječke portretne fotografije.
Pored portreta i čovjeka kao teme, u Ostojićevim fotografijama prisutni su i motivi, detalji radnih i urbanih ambijenata, ruševina ili samo detalji zidova, ograda itd. Fotografije su mu u duhu tradicionalne estetske strukture. Njegova povećanja iz sedamdesetih godina toliko su svježa i kvalitetna da to potvrđuje njegovo vrhunsko poznavanje kemijske obrade fotomaterijala i poštivanje metodologije rada. Kontinuirano je obnavljao fotografsku opremu s ciljem da što lakše i bolje realizira fotografsku zamisao. Sad posjeduje zavidnu zbirku fotografskih kamera, kako ih on zove , i prateće opreme.
Važan opus u njegovu stvaralaštvu su i fotografije Suska, Suščana i svega što je vezano za ovaj otočić. Više od četerdeset godina on odlazi i boravi na ovom malom otočiću i nije samo postao njegov kroničar, više je od toga – „ memorija otoka“. Ne samo da fotografira ljude, događaje, običaje, ambijente već te iste scene i ljude opisuje. Tekst i slika su integralni radovi, neodvojivi jedni od drugih i možemo reći da su to stvaralački i dokumentarni biseri, dragulji otočića i otočana. Zabilježio je Ostojić i trajno je sačuvao i znano, i neznano, i javu, i san, i svjesno, i nesvjesno, zabilježio je i sačuvao život otoka Suska u njegovoj svetosti.
Borislav Ostojić je intelektualac, prosvjetni radnik, novinar, urednik i fotografija mu nije usputna aktivnost, već je sastavni dio njegovog intelektualnoga i umjetničkog habitusa. Članstvo u Fotoklubu Rijeka obnovljeno je 2009. godine u statusu počasnog člana. Tom prigodom poklonio je klubu deset crno-bijelih autorskih povećanja koje uz već postojeće čuvamo kao trajno fotografsko kulturno dobro.

Borislav Božić, prof.

Borislav Ostojić
Rođen je u Imotskom 1937. gdje je završio gimnaziju. Hrvatski jezik s književnošću i bibliotekarstvom diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci 1968. god. Radio je kao nastavnik i knjižničar u Rasinji i Velikom Pogancu kod Koprivnice te u Rijeci. U Osnovnoj školi Bobijevo, uz rad u knjižnici i nastavi, vodio je i sekciju kinoamatera i fotoamatera. S mjesta ravnatelja Osnovne škole Bobijevo odlazi 1974. godine na mjesto glavnoga i odgovornog urednika Galeba, lista za djecu u izdanju Novog lista. U redakciji Novog lista bio je urednik Crne kronike, rubrike Kultura i tribina te urednik – reporter u Tjednom Novom listu.
Pisao je književnu i kazališnu kritiku. Autor je dvadesetak novinskih feljtona.
Dobitnik je Zlatnog pera (1982.), godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva i Sunca (1989.), godišnje nagrade za javno informiranje Narodne tehnike Hrvatske za višegodišnje pisanje o zbivanjima na području tehničke kulture u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.
Redovni je član Hrvatskoga novinarskog društva.
Umirovljeni je novinar od 1992. godine. Član je Izvršnog odbora Ogranka umirovljenih novinara HND-a Primorsko-goranske županije.
Objavljene su mu tri zbirke pjesama te slikovnica za predškolski uzrast u suradnji sa slikarom Vojom Radoičićem. Autor je knjige o riječkom dramskom amaterizmu i glumcu Daliboru Frydi – Pola stoljeća kazališne ljubavi te Parapsihologijskog rječnika, biografije dr. Kajetana Blečića i monografije riječkog Crvenog križa. Uz autorski je tekst u dijelu navedenih knjiga objavio i velik broj fotografija.
Više od pola stoljeća aktivno se bavi dokumentarnom i umjetničkom fotografijom. Kao profesionalni fotoreporter radio je u zagrebačkom Studentskom listu 1957.-1960. godine. Imao je četiri samostalne izložbe: u Rijeci, Delnicama, Ogulinu i Susku, a sudjelovao je na 105 izložaba umjetničke fotografije u bivšoj SFR Jugoslaviji. Dobitnik je 23 nagrade i priznanja za umjetničku fotografiju. Godine 2007. izlagao je na skupnoj izložbi umjetničke fotografije Sedmoro riječkih fotografa iz 70-ih u organizaciji Muzeja grada Rijeke, a 2009. na izložbi 70 + , četvorice počasnih članova Fotokluba Rijeka koju je klub i organizirao.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pripadao je grupi sedmero najaktivnijih i najuspješnijih članova Fotokluba Rijeka koji su u tom razdoblju obilježili riječku amatersku umjetničku fotografiju. U istom je razdoblju u jednom mandatu obnašao i dužnost predsjednika Fotokluba Rijeka te člana Izvršnog odbora Fotosaveza Hrvatske u dva mandata.
Počasni je član Fotokluba Rijeka.
U posljednja četiri desetljeća fotokamerom bilježi sva značajnija zbivanja na otoku Susku, a posebno je usmjeren na portrete autohtonih Suščana.
Njegovo „fotooko“ podjednako je došlo do izražaja u crno-bijeloj analognoj fotografiji kao i u kolor fotografiji – analognoj i digitalnoj. Nenametljiv u prezentaciji svojega fotografskog djelovanja i danas može poslužiti mlađim generacijama kao primjer ustrajnog istraživanja na području fotografije. Njegov fotografski moto je: Fotografije ne snima fotokamera, već čovjek koji je drži u ruci.