Fotografiranje portreta – utjecaj žarišne duljine i udaljenosti od subjekta

Sve ovisi o kakvom se tipu portreta radi, odnosno kadriramo li samo oči i usta, cijelu glavu, glavu i rame ili pak cijelo tijelo.

Naš stalni čitatelj Goran želi naučiti, želi proučavati i želi živjeti fotografiju. Izuzetno nam je drago zbog toga i svakako mu želimo pomoći. Evo još jednog zanimljivog pitanja. Gorane, samo šibaj :)

Naime, davno sam negdje procitao clanak vezan uz ljudsku percepciju, pa je tako izmedju ostalog pisalo da ljudi najbolje pamte crte lica i razne detalje sa 5 metara udaljenosti. Navodno se to odnosi i na fotografiranje, tj, portreti snimljeni sa 5 metara udaljenosti izgledaju najbolje. 
 
Jesam li ja nesto krivo protumacio ili ta prica drzi vodu? 
Goran

Tih 5 metara je možda fotografskim radnjama neki minimum za rad. Iskreno, nisam imao prilike čuti informaciju o nekoj standardiziranoj udaljenosti subjekta od kamere. Sve ovisi o kakvom se tipu portreta radi, odnosno kadriramo li samo oči i usta, cijelu glavu, glavu i rame ili pak cijelo tijelo.

Naime, ono što je bitno pri portretiranju jest da se dobije željena perspektiva, odnosno bitno je dobiti realni odnos udaljenosti elemenata na subjektu – primjerice nos naspram ušiju, te odnosa samog subjekta naspram okoline, a to se kontrolira udaljenošću subjekta od kamere, ne i žarišnom duljinom objektiva.

Niže navedeni primjer prikazuju fotografije snimljenih na žarišnim duljinama, 50mm, 135mm te 300mm te s udaljenosti od 1m, 2m i 5m. Uzeo sam loptu jer je to jedino što sam imao pri ruci, a najbliže je veličine ljudske glave. Napravio sam i izrez samo kako bi sve tri fotografije izgledale skoro jednako.

Lopta 1 je snimljena sa 50mm i udaljenosti 1m, lopta 2 snimljena sa 135mm i 2 metra udaljenosti te lopta 3 snimljena sa 300mm i 5 metara udaljenosti. Ono što je vidljivo jest promjena perspektive – odnosa subjekta/objekta i okoline, odnosno odnosa elemenata na subjektu. Prva lopta ima dublju perspektivu, vidljivo na podloški lopte, do treća lopta ima najkraću perspektivu odnosno takozvanu spljoštenu perspektivu.
Na portretu osobe to će se manifestirati na način da kad je snimamo s veće udaljenosti uši će biti na istoj udaljenosti kao i nos, odnosno na jednoj ‘plohi’. Kada  pak je snimamo s manje udaljenosti vidjeti će se onaj prirodan odnos ušiju do vrha nosa – prirodna perspektiva.

Sve tri žarišne duljine na fotografije skoro pa i da nisu utjecale na samo perspektivu fotografije (odnos subjekta naspram okolini – lopta naspram podloški na kojoj je smještena). Ono što je vidljivo je da se promjenom udaljenosti mijenja i takozvana spljoštenost perspektive fotografije, odnosno elementi razmješteni po dubini se “nabijaju” jedan na drugi.

Vrlo često fotografi to nabijanje odnosno “spljoštenu perspektivu” pripisuju žarišnoj duljini objektiva, međutim to je isključivo rezultat različitih udaljenosti od subjekta.

Evo i usporedba koja to i dokazuje

Promjena perspektive, odnosno ‘spljoštena perspektiva’ je najbolje vidljiva na podloški na kojoj je Kung-fu Panda, a rezultat je promjene udaljenosti fotoaparata od subjekta/objekta.
Udaljenost je ista, 5 metara, prikazana je promjena žarišne duljine i naravno izrez kako bi dobio “usporedbu”. Perspektiva je na sve tri fotografije gotovo jednaka.

Žarišna duljina nije toliko bitna ni presudna. Portret je moguće radi i sa 50mm objektivom, ali i sa 400mm objektivom, rezultati, naravno, neće biti u potpunosti jednaki.

Sve je dakle ovisno kojim alatom radimo. Ako smo na FX senzoru onda nam fotografija sa 200mm žarišne udaljenosti nije jednaka onoj na DX senzoru, gdje dobivamo nekih 135mm. Različite kamere, različite veličine senzora s objektivima različitim žarišnih duljina daju različite rezultate.

Bitno za objektiv je da nije širokokutni, odnosno malih žarišnih duljina (recimo <50mm) jer u tom slučaju dolazi do deformacija na rubnim dijelovima, ali i po cijelom kadru – što je ŽD manja to je deformacija značajnija.

Kada radimo portretnu fotografijuidemo s pretpostavkom da kadar želimo što više “popuniti” subjektom tako je i bitno da objektiv ne stvara deformacije.

Druga praktičnost objektiva velike žarišne duljine jest fino zamućivanje pozadine te time izdvajanje subjekta od nje – drugim riječima subjekt je oštar, a pozadina zamućena, naravno pod pretpostavkom da smo i sami subjekt malo odmaknuli od pozadine.

Klasična portretna fotografija, a to je nekakva nazovimo je konvencionalna perspektiva, sugerira provjerene postavke, a to je korištenje 100mm žarišne duljine na FX formatu (135mm film), odnosno oko 75mm na DX formatu senzora, a na udaljenosti od 2,5 do 3,5 metara. To znači da će perspektiva te osobe, kad je snimamo u nekakvom polublizom rakursu – glava i ramena, biti najsličnija onoj prirodnoj kako ga vidimo golim okom te će time portret biti – realniji i prirodniji. Ta udaljenost nam također daje dovoljno prostora za eventualno pomicanje naprijed ili natrag u slučaju da nam treba korekcija svijetla ili samog kadra. To je ujedno i udaljenost s koje ćemo najbolje osvijetlili sami portret,  na kraju krajeva niste u nekoj zoni privatnosti vašem subjektu, već ima dovoljno prostora između vas – recimo ako ste se prije fotkanja najeli luka vaš miris neće subjektu grčiti određene mišiće lica.

Osjetio sam potrebu za malo digresijom te možda nije na odmet spomenuti slijedeće: kod fotografiranja portreta odabir žarišne duljine može utjecati na fotografiju, pa tako i samu perspektivu. Primjerice ako snimamo portret širokokutnikom s gornjeg rakursa dobiti ćemo veliku glavu i sitne nožice, znači potpunu deformaciju subjekta, međutim ta deformacije nije nastala zbog žarišne duljine već zbog blizine snimanja i deformacije koju proizvode gotovo svi širokokutni objektivi.

Kad bi radili klasični portret iz gornjeg rakursa trebali bi uzeti objektiv 100mm i dignuti se 5 metara u visinu.

Zaključak je da da ako idemo mijenjati rakurse fotografiranja portreta, time ujedno izlazimo iz područja klasičnog ‘pravilnog’ portreta u nekakav subjektivan odnosno POV (Point of View, odnosno točka gledišta, a koja je definirana udaljenošću od subjekta) portret u tom slučaju također možemo posegnuti za žarišnim duljinama koje ne pripadaju nekom klasičnom portretnom području – primjerice širokokutnik od 10 milimetara – on nam nalaže promjenu udaljenosti subjekta, jer da bi napunili kadar subjektom mi mu moramo priči na udaljenosti od par centimetara – time i dalje dobivamo portret, ali koji ne prikazuje realnu, prirodnu situaciju subjekta i vjerojatno neće proći kao slika za osobnu.

Mala udaljenost (desetak centimetara) i mala žarišna duljina (8mm). Ne postoji osoba, barem autoru nije poznato, koja ima nos veći od šake i fotoaparata zajedno. (foto: Darije Petković)

Pri portretnoj fotografiji puno je bitniji faktor pravilno osvjetljenje, od same žerišne duljine objektiva portretnog područja, drugim riječima snimali 135, 200 ili 300 milimetara nećete pogriješili  ali zeznete li s rasvjetom cijelo snimanje može otići u Recycle Bin. Slijedeći video odlično prikazuje igri svijetla na običnom jajetu. Ista igra se događa  i na ljudskoj glavi.