Pierre Gonnord

Neki su fotografi, poput Gonnorda, uvijek snimali jedan te isti motiv, ali na svoj specifični način. To ne znači da se i drugi nisu okušali u istom, no njihove fotografije pritom nisu imale „to nešto“ po čemu bi bile autorski prepoznatljive. Kod ovog majstora riječ je o portretima.

Neki su fotografi, poput Gonnorda, uvijek snimali jedan te isti motiv, ali na svoj specifični način. To ne znači da se i drugi nisu okušali u istom, no njihove fotografije pritom nisu imale „to nešto“ po čemu bi bile autorski prepoznatljive. Kod ovog majstora riječ je o portretima.

Pierre Gonnord (1963) svoju je karijeru započeo, a to čini i danas, fotografiranjem ljudi u kućnom studiju, u stanu, nakon čega se preselio na ulice. Snimajući obične ljude, kako to znamo reći, ugledao se na slikare Goyu, Murilloa, a inspirirao ga je i španjolski pjesnik Lorca. Bila je to samo početna inspiracija, no važno mu je bilo ostati svoj, fotografijama dati svoj osobni pečat, nešto poput otiska prsta. Tako mu je izuzetno važan izraz lica snimanih, jer smatra da je upravo lice nositelj značenja. Pomoću njega je pojedinac izvučen iz mase, kolektiva. Bitan je pogled. Može se reći da je ritualizirao portretnu fotografiju. Specifičnost njegovih portreta je maksimalna jednostavnost koja se očituje u nedefiniranoj pozadini, najčešće je to crna, s osvjetljenjem koje stvara svjetlo s prozora ili uporaba bljeskalice. Bitna mu je i boja u fotografiji, koja poput svjetla ima minimalističku nazočnost, ali usprkos tome djeluje snažno. Uvijek snima u vertikalnom formatu.

Ne bih sada puno govorili i analizirali njegov opus. U portretima koji slijede, kao da se osjeća još jedna bitna činjenica, a to je poštivanje „modela“, nešto poput izraza međuljudskih odnosa.

odabrao: Krešimir Mikić