Osijek – izložba fotografija: Zoran Pavelić: Tama za k

U Galeriji Kazamat, HDLU Osijek, 15.09.2012., u 20:00 sati, otvara se izložba Zorana Pavelića "Tama za k".

Subota, 15.09.2012. u 20:00 sati, Galerija Kazamat (Jagićeva 2, Osijek).

Radove nastale u različitim medijima u vremenskom razdoblju od 1997.- 2012. (ambijentalno-zvučne instalacije, fotografije, video dokumenti performansa, ready-made objekti, site-specific radovi, slike), objedinjuje sadržajna vezanost uz podneblje slavonsko – baranjske regije.

*Zoran Pavelić voli igre riječima. U naslovnoj premetaljci izložbe Tama za k čitamo KAZAMAT. A moguće je, prije nego o posveti (iako i tu nalazimo intrigantnih poveznica), riječ o kakvom “kriptičnom komentaru” (W. G. Sebald) stanja u kulturi, poglavito slavonsko-baranjske regije iz koje je iznikao, koju je napustio u devedesetima i koju ne prestaje tematizirati i problematizirati više od dva desetljeća. Iz potrebe za “provjetravanjem scene” vrlo rano osnovao je neformalnu grupu Močvara koja se performansom Uvod u Močvaru prvi put predstavila 1990. godine i to upravo u Osijeku gdje Pavelić sada dobiva prvu samostalnu izložbu i koja je ne toliko pregled koliko koncentrat i to onog dijela opusa koji je u dijalogu s njegovim korijenima. Na to se upućuje već na otvaranju postava gdje se smješta Močvara u Močvari 1991/2001.,rad koji metaforički uprizoruje pola prijeđenog Pavelićevog umjetničkog puta. Vezano za Uvod u Močvaru umjetnik je, među ostalim, bio zapisao: “Time je izložba bila otvorena: dakle, prijelaz iz jednog u drugi prostor kao prijelaz iz jednog u drugi način razmišljanja.” Ništa optimističniji nije bio ni deset godina poslije kad u zagrebačkom klubu Močvara, preispituje učinke Uvoda u Močvaru: “Prijelaz iz jednog područja u drugo čini kontekst cijelog performansa Močvara u Močvari 1991/2001.: iz jedne močvare u drugu. Lacrimosa je melankolična, a rock instrumental Pixiesa djeluje vrlo urbano poticajno: iz melankolije provincije ulazim u urbanu strukturu grada. Prijelaz iz jednog stanja u drugo, iz jednog prostora u drugi, tako da su i jedan i drugi performans samo “pozitiv” tog stanja.” Između uvoda i posvete Močvari listaju se ratne i postsocijalističke tranzicijske godine, a ulazak u novo tisućljeće više nego na “iluziju kraja svijeta” i “histeriziranje milenija” (Jean Baudrillard) vrtloži se oko urgentnih pitanja lokalnih a onda i globalnih patologija neoliberalne društveno-političke stvarnosti. Pavelić, istražuje mogućnosti medijskog procesuiranja ideja (Kunst/Dunst), bavi se osobnim, socijalnim i kulturnim identitetima, zaokupljaju ga teme doma i zavičajnosti (Recepti Jozefina, Centar periferije Baranya-Vár), trauma rata i njezino prevladavanje (Nitko nije siguran, The Batina Times, Brijanje), status i institucionalizacija umjetnosti (Kustos soba, Prozivka). Osječka izložba jest usredotočena na ostvarenja vezana za Slavoniju i Baranju, ali se naravno sagledava u kontekstu cjelokupnog Pavelićevog djelovanja, u nju je upisano iskustvo umjetnikovog neprestanog kretanja od periferije prema centru i natrag. Ona zrcali na koji se način priklanja taktikama svojih prethodnika, retro-avangardnih i (post)konceptualnih umjetnika, do kakvih rezultata dolazi subverzivnim kruženjem unutar i uokolo manipulativnog institucionalnog pa i vaninstitucionalnog sustava, kako zaobilazi velike geste ali inzistira na iskazu “bitno je da se glas umjetnika čuje”.

Pa konačno, kao mnoge druge i ova Pavelićeva izložba provocira pitanje zašto

njegovu praksu radije nego umnožak “djela za izlaganje” doživljavamo kao proces ili tek jedan u nizu transfera “rada u nastajanju”?

/Ružica Šimunović; iz predgovora-intervjua za katalog/