Lomo York

NEW YORK

19. siječanj. Letim sa sunčane Floride (Orlando) za 30 stupnjeva hladniji New York. Mislio sam odspavati malo u avionu, ali od uzbuđenja nije mi baš išlo. Nakon sat i pol, konačno se spuštamo i vidim kako se grad nazire. Letimo još niže… evo ga, Brookyln Bridge. Nisam skrivao uzbuđenje, smijem se. Još ne vjerujem da sam tu. Bračni par koji je sjedio pokraj mene u avionu, umire od smijeha. Pitaju me: ?Prvi put u New Yorku?‘ Ja potvrdno odgovaram, smijući se.

01

02

03

04

Prva vožnja gradom

Prva stvar koju sam uradio nakon što sam pokupio prtljagu: otvaram jedan od dva svoja crvena kofera i vadim debelu crnu jaknu koju sam kupio tjedan dana prije u Orlandu za neku siću, $20, makar je na njoj pisalo da košta $60. Vadim komadić papira na kojem sam zapisao adresu gdje živi prijateljica iz srednje. 112 e, između 2. i 3. Avenije. Kaj god da to značilo, mislim ja. Šaljem poruke svojima doma, burazima, starcima, frendu Rajkanu kojem je san da ode u NY, frendici koja me treba smjestiti kod sebe.

Rekla mi da si sjednem u Ricardos Stake house, da ona stiže za sat i pol, kao gužva na poslu… Sjedam u taxi, naravno žuti, pravi njujorški. Dam adresu taksisti, on vjerojatno zna. Rano predvečerje, grad je upalio svjetla. Gledam kroz prozor auta… već uživam samo vozeći se gradom. Prtljam po displayu s navigacijom kojom je opremljena većina taksija u gradu. Dođem ja do Ricardosa, sjednem unutra, naručim nekaj za jest…pijem Budweiser. Prošlo je pol sata, ja sam već i pojeo i popio. Naručim još jednog Buda. Ne znam šta da radim više, okrećem se po stolcu, vadim iPod. Nakačim se nekom poštenom njujorčaninu koji nije zaključao wireless. Gledam spotove na YouTubeu, pijem pivo.

Konobarica je bila iz Rumunjske. Bila je strašno dosadna. Svako malo je dolazila i ispitivala jel sve ok, aludirajući na to da pijem brže.. Ajd daj mi još jedno pivo, kažem ja njoj. I konačno, evo frendica iz srednje je konačno došla. Da nije došla, Rumunjka bi me napila. Čisto dobro joj je išlo.

Sjedne Mia i krenu priče iz srednje…kak je meni, kak je njoj…super sve…nismo se vidli, od kad je ona otišla za ?meriku, ima već 6 godina.
Nakon još jednog Buda, krenuli mi prema domai. Kaže da ju je prijateljica pozvala na večeru, dva bloka dalje. Hoćemo ić ? Ja sam naravno ZA.

01

01

01

01

Večer kod frendova

Još je bio neki rođendan u planu istu večer. Cura s kojom je radila prije u baru je radila feštu za prvi rođendan svoje kćerke. Večer kod frendova je provedena slušajući mjuzu od lika koji radi mjuzu, igrajući Wii Game, umirući od smijeha kak to samo izgleda kad neko pokušava stisnut backhand (igral se tenis) onak, samo s controlerom s kojim se Wii I igra. Super ekipa. Japanac, Indijac, Dominikanka su samo dio ekipe koja je dio večeri provela raspravljajući o ribičiji. Komotno sam mogo povuć paralelu u karakteristikama likova koji su bili u sobi sa svojim frendovima u Zaboku.

Ok je bilo…pozvani smo na feštu u subotu gdje će se održat svirka pilota. Idemo na ročkas. Vozimo se prema Harlemu gdi su domaćini iznajmili neki prostor. Ulazimo unutra, a kad ono….50 ak ljudi različite dobi, urla, pjeva, pleše…klinke od 8-9 godina, razvaljuju na latinoameričke ritmove. Kakva Beyonce i Shakira, klinke čagaju ko lude. Domaćin fura još jednu pivu. Mijina frendica još jednu…Baka od male kaj je slavila ročkas, uvaljuje još jednu. Na odlasku, baka od male mi kelji kiss na facu ko da se znamo koznakolko. Već je pola 2.

Zaustavljamo taxi koji ovai put nije žuti – crni je. Kak skužiš da je crni auto taxi? Na registraciji im piše T ispred brojki. S vozačem moraš dogovorit cijenu prije nego uđeš u auto inače te mogu oženit za par doalra više nego inače. Došli doma i razrađujemo strategiju za sutradan. Mija mora na posao završit nekaj, ja idem s njom malo bacit oko s krova Associated Pressa gdje radi. Kasnije idem u grad pa se nađemo negdje kad ona završi. Tak je i bilo.

01

01

01

01

Broj 13

Prva stvar kaj sam primjetil kad sam ušo u lift je ta da nema kata označenog s brojem 13. Fizički postoji, al ne postoji u liftu broj 13. Sve zgrade na Manhattanu imaju istu foru. U blizini AP-a, na 8. Aveniji je i poznati B&H, najveći dućkas na svijetu koji u asortimanu ima sve za fotografiju, video, brdo tehnike, mp3 playera i koječeg. Tamo sam moral frendu kupit objektive koje sam mu obečal. Usput sam i sebi uzel filmove za Holgu i papire za omiljenu mi igračku, Polaroid.

Pičim ja tak po gradu, kad odjednom, Empire State Building. Ogromna zgradurina samo tri bloka udaljena od B&H. Idem dalje, a kad ono, Madison Square Garden. Hodam još malo i evo ti na – Chrysler Building. Super izgleda s ovim srebrnim krovom na vrhu. Gledam na sat i ne vjerujem da pješačim već skoro pa dva sata. Moram još danas do Brooklynskog mosta.

Uzimam svoju New York knjiga/kartu i kombiniram kako mi je najbrže doć do tam. Ušo u prvu podzemnu i ajmo… dobrih pol sata mi je trebalo. Izlazim van iz stanice, i na desnu stranu put do mosta. Naoružan svim mogućim fotoaparatima, ubrzavam hod, na iPodu namještam dobru mjuzu koja će me, kad ju budem slušao doma podsjećat na to kak se osjećam sad. Još ne vjerujem da sam tu, smijem se sam sebi…svira Incubus, album Morning View, stvar Wish You Were Here. Propješačio sam cijeli most. Fotkao sve moguće i nemoguće.

Zvoni handy, zove Mija da je ona završila s poslom… gdi da se nađemo? Ajmo na Ground Zero, kaže ona. Složivši se s idejom, krenuh ja prema tamo. Od Brooklyn Bridgea do tam mi je trebalo 30 minuta laganog hoda. Dođem tam, a kad tam ogromna praznina. Stvarno se skuži da nešto tu fali i da su još donedavno tu stajale dvije ogromne zgradurine. Našo se s njom i kamo ćemo…ušli smo u japanski restač gdi se moraju izut cipele pri ulasku. Sjedi se na nivou poda s tim da ima mjesta za noge na nižoj razini od one na kojoj sjedimo. Ispred nas roštilj. Princip restorana je sljedeći: naručuje se sirovo meso, riba il plodovi mora i gosti to sami peku. Pije se japansko pivo, naravno.

13

01

01

Ludnica na Times Squareu

Sutradan, uspio sam propješačiti cijelu istočnu stranu Central Parka na putu prema Gugenheim muzeju. Trebalo mi je cca 2 sata za tu misiju. Dođem do muzeja, preuređuje se. Super. Ajmo natrag po zapadnoj strani. Dva sata. Već mi je Incubus išo na živce. Stavljam Dave Mathews Band. Pičim ja prema downtownu, mrak lagano pada, ubrzavam hod, uzbuđen jer idem na Times Square. Dođem tamo, kaos, koliko ljudi…svi ludi, žure, fotkaju, telefoniraju. Neonske reklame najveće moguće, čak je i policija stavila veliku svjetleću reklamu da se uklopi s imidžem mjesta gdje se nalazi… fotići su tu i ovjekovječuju se momenti na sve moguće načine. Malo gladan, kupujem hot-dog na ulici. $1,5.

I ne, to nije onaj hot-dog sa svim kaj se vidi na filmu. Hot-dog dolazi s klasičnom opremom, ketchup ili senf. Na istom mjestu gdje se prodaju hotdogovi, može se i pojest nešto ko kebab. E tu se stavlja sve ak hoćete. Taj je full oprema. I prženo povrće i kojekakvi umaci.

Sljedeći dan bio je rezerviran za MOMA, muzej moderne umjetnosti. Combo karta za muzej i Top of The Rock bila je $35. Muzej prepun eksponata moderne umjetnosti, plakati iz vremena Bauhausa, odjel za fotografiju vrvi crno bijelim Bressonovim fotografijama, Andy Warhol je tu također. U jednom dijelu muzeja se slavi 50. rođendan Helvetice, tipografskog pisma s najvećom komercijalnom primjenom. Iz muzeja u muzej. Posjetio sam International Center of Photography gdje se može kupiti literatura fotografske i filmske tematike. Slušao sam predavanje Michelle Bates, autorice knjige Plastic Cameras koju sam kupio par tjedana prije u Orlandu. Kako modificirati plastični fotoaparat bila je tema predavanja. Zanimljivo i nadasve poučno.

Top of the Rock bila je moja sljedeća lokacija. Na 74. kat, popeli se liftom za 45 sekundi. Pogled odozgo je veličanstven. S jedne strane Chrysler Building, Empire State Building… s druge Central Park. Jeftiniji od Empire State Buildinga. Prednost je što je cijeli krov ograđen staklenom stijenom dok je na ESB metalna žica posvuda i onemogućava fotografiranje. A ako želite žicu u kadrovima obiteljskih fotografija, toplo preporučam ESB.

01

17

01

Harlem i Đerdan

U 19 sati već sjedim u popularnom Apollo Theateru čekajući na početak programa Amateur Night koji se održava svake srijede od 1948. godine. Bend prati pjevače. Jedna stvar koja je interesantna jest da ako je pjevač dobar, publika ga pusti da otpjeva svoje. U suprotnom, ako je pjevač loš, publika slobodno viče buuuuuu…pjevač mora napustiti stejdž. Dobra fora. U 21 sat na putu sam u osvajanju jazz klubova u Harlemu kojih ima pregršt. Iz jednog u drugi, treći, četvrti, peti… izvrsna svirka u svakom od njih. Starija ekipa svira uvijek dok se mlađi svirači izmjenjuju.

Liberty Island i Kip Slobode bili su na tapeti sljedeći dan. Sigurnosna provjera turista, slična na američkim aerodromima, prije ukrcaja na trajekt je obavezna. Temperatura ispod nule, sunce piči, naočale i kapa su na glavi, slušalice u ušima, Mudvayne prži. Trajekt vozi pola sata do Liberty Islanda i to za svega $12. Pogled na Manhattan je spektakularan. Još da su blizanci tu.

Vratio sam se na Brooklyn most kako bih pokušao snimiti jednu scenu ispod mosta koja mi se učinila zanimljivom. Prozujao sam Brooklynom koji je više obiteljska četvrt. Bez megalomanske visoke gradnje, samo obiteljske kuće i niže zgrade. Pošto su Machine Head odavde, iPod ovog puta svira Mašince.

Sljedeći dan, rentali smo auto kako bi mogli vidjet više i brže. Na doručak smo svratili u bosanski restoran Đerdan. Burek i jogurt bili su više nego odlični. Sjajan početak dana. Put je krenuo od Queensa, Bronxa, Brooklyna, Astorie, preko Kineske četvrti, Male Italije, preko New Jerseyja natrag do Harlema. Pošto smo imali auto rentan do sljedećeg dana, izašli smo autom van. Morali smo ići na feštu od pilota, sjećate se? Krenuli smo van oko 23.30. Dok smo našli parking, bilo je 1.15. Sva sreća što grad ne ide spavati rano, svirka je bila taman. Birc na dva floora. Na gornjem svira mainstream smeće, dok u podrumu praši electro jazz. Mi naravno u podrum… Kvalitetan izlazak, nema kaj.

Sljedeći dan je i moj posljednji dan u gradu, a tolko stvari moram napravit. Pokupovat moram brdo suvenira za frendove i najdraže. Jedan je naglasio da hoće njujorški magnetić za friđ na kojem piše Made in China. Frendici Ivi moram kupit neke slično, ona je luda za magnetima, mislim da joj još niko do sad nije dofural iz New Yorka. Tipične njujorške I heart NY majice su $10 za pet komada. Moral sam i to kupit, ne?
Radeći sam boravio tu već nekoliko puta, ali sljedeće godine se selim tamo na malo duže vrijeme.

01

Goran Popović je vizualni artist, grafički dizajner. Rabi jeftine plastične fotoaparate (holga, pinhole panoramic holga, fisheye, supersampler, ikimono, diana etc.) i veliki je ljubimac polaroida. Radi vizualne intervencije, light design i animacije za projektorska platna.

www.goranpopovic.com