Neven Bilić: ORNAMENT I PRIČIN

Izložba je otvorena od 17.studenog do 5.prosinca 2011. u Galeriji Kazamat, Jagićeva 2 (Tvrđa), Osijek. Samo otvorenje izložbe je u četvrtak, 17.studenog 2011. od 20:00 sati u galeriji Kazamat, dom HDLU-a Osijek. Organizator izložbe je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek.

Izložba je otvorena od 17.studenog do 5.prosinca 2011. u Galeriji Kazamat, Jagićeva 2 (Tvrđa), Osijek. Samo otvorenje izložbe je u četvrtak, 17.studenog 2011. od 20:00 sati u galeriji Kazamat, dom HDLU-a Osijek. Organizator izložbe je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek.

 

Tri su likovna fenomena koje Neven Bilić obrađuje u svojim posljednjim radovima: ornament, struktura i modularnost. Ti su fenomeni međusobno prožeti na osobit način. Temeljni modul serijalne strukture Bilićevih radova – sačinjenih mahom od mekog poliuretana – trodimenzionalni je ornament osmišljen tako da se umnožavanjem može nadovezivati na sebe sama. Modul se ulaže u dvije vrste strukturnih shema: otvorenu i zatvorenu. Otvorene ( Monstranca ) imaju karakteristike fraktala i djeluju poput fragmenta koji potencijalno ima beskonačnu protežnost rasta u svim smjerovima. Zatvorene ( Bucal ) imaju konačnu protežnost, koja – jednom zaokružena – kao da urasta u sebe samu. Drugim riječima: (serijalnu) s trukturu sačinjavaju primarni elementi (ornamenti) povezani u pravilne i jednostavne (modularne) cjeline. Ta tri aspekta združena su prevladavajućim oblikovnim načelom – načelom repeticije.

Osmišljena i ostvarena podudaranjem triju navedenih razina, Bilićeva skulptura postaje stjecište različitih stilskih tipologija, što ishodi preklapanjem i izmjenom značenjskih kodova. S jedne strane, tipologija ornamentalnih morfema mahom pripada baštini baroka i secesije, te se prvenstveno odlikuje dekorativnom funkcijom. S druge strane, obrascima ornamentalnog ‘grananja’ u potki je struktura preuzeta iz područja suvremenih digitalnih, računalnih tehnologija, ali i iz područja genetike i molekularne biologije. Tim je područjima svojstveno obilježje funkcionalizma. Križanje tih dvaju obilježja pridonosi proširenju dekorativne funkcije ornamenta kao takvog. On se više ne tretira samo kao ures, već prvenstveno kao znak. U razlomku toga znaka označitelj ostaje isti, no označeno zaprima novu referentnost, čime se značenje oblika dodatno obogaćuje.

Na taj način Bilić usklađuje oprečna područja dekorativnog i funkcionalnog. Tim pripadajućim protuslovljem pripremljena je platforma na kojoj autor postupno i svjesno izgrađuje daljnje nizove protuslovnih parova: amorfno/geometrijsko, prirodno/artificijelno, spontano/projektirano. Navedenim dvojnim oprekama srodno je još jedno protuslovlje Bilićevih radova – ono utemeljeno na retoričkom potencijalu repeticije. Uloga repetitivnih oblika iskazanih u vremenu (poput glazbenog motiva ostinata ) jest usporiti, zaustaviti protjecanje, razvijanje vremenskog slijeda. Za prostor vrijedi isto što i za vrijeme: repeticija prostornog rasporeda za ishod ima fiksiran, statičan prostorni raspored. Sagledavanje skulpture u vremenu ne razvija se na dinamičan način dijalektičkim nizanjem različitih morfema; umnažanjem istih vizura predlaže se ujednačen ritam mijena, što u konačnici rezultira dojmom statičnosti. Zahvaljujući tom svojstvu Bilićeve skulpture bivaju svojevrsni tautološki radovi. (Ukoliko nisu mobili, skulpture su redovito statični, “ukipljeni” objekti.) Time se to primarno obilježje udvaja i očituje kao snažna retorička figura.

Nju je Bilić znalački i inventivno iskoristio u svom izričaju. Oblici njegovih predmetnih struktura granaju se u svim smjerovima, no pri tome se ‘ne gibaju’. To je svojevrsno kretanje u mjestu, osvajanje prostora tijelom koje je statično, tijelom koje se ‘ne miče’. Služeći se tim lukavstvom, Bilić jača dvoznačnost objekata – oni su ujedno predmeti i mjesta, tijela koja osvajaju prostor ne mičući se, zapremnina koja je ujedno i zbir jedinica prostornog rasporeda. Time Bilić priziva jedan stari, upravo antički poetski topos: topos mjesta samog, ili – preciznije – topos prostora koji se očituje kao mjesto. Tvar od koje su ti radovi sačinjeni ne afirmira toliko predmetnost samih oblika, koliko njihovu pozicioniranost u prostoru, njihovu topografiju. Mjesto a ne tvar ono je što ih određuje kao neobična tijela. Članci tog tijela nisu toliko fizičke činjenice koliko su – prije svega – odnosne, relacijske funkcije. Funkcije koje označuju mjestopis prostornog rasporeda. Opredmećena mjesta bila bi prikladna sintagma za denominaciju tih radova.

Zahvaljujući navedenim značajkama te su skulpture srodne objektima američkog minimalizma. No, svojom značenjskom uslojenošću i asocijativnom protežnošću, protuslovnim obilježjima uklopljenim u skladnu cjelinu, ta se djela očituju kao izrazito aktualna i referentna. Visoki je stupanj invencije i samosvijesti koju Bilić ulaže u svoj rad, stvarajući time iznimno dojmljive rezultate. Sve rečeno ne iscrpljuje značenjski i kontekstualni doseg Bilićeve poetike. Daljnja tumačenja što ih ta djela nagovješćuju, potvrdila bi i produbila uvid koji potvrđuje da je likovna lapidarnost što ih odlikuje komplementarna njihovoj tekstualnoj složenosti.

Jagor Bučan