Motovun / Rijeka / Zagreb – izložba fotografija: PROSTOR MOGA GRADA

PROSTOR MOGA GRADA

Što je to prostor moga grada? Što to znači u ovim vrlo dinamičnim, sveopćim, migracijskim kretanjima? Što to znači u ovoj nemilosrdnoj i vrlo agresivnoj globalizaciji? Je li još uvijek grad – grad u svom izvornom značenju ili je u ovoj sveopćoj mijeni postao nešto drugo? U ovom definiranju teme naglasak je na riječi moj, a onda se i u tom kontekstu moga/mojega, intimnoga i grad sasvim drugačije dimenzionira. Ovo su bila moja razmišljanja kada sam predlagao temu zajedničkoga projekta članovima svoga kluba – Fotokluba Rijeka i prijateljima iz Fotokluba Zagreb i Udruge fotografa Fotovun iz Motovuna.

Kako bih senzibilizirao autore, sudionike ovoga projekta, napisao sam im i ovo u objavi teme:

Ova tema je širokih okvira i ako se shvati doslovno, u tom slučaju autori snimaju ulice, trgove, izloge, arhitekturu itd., a ako temu pojmimo metaforički, onda je prostor moga grada i kumica s placa, i lijepo obrađeni maslinik ili vinograd koji se naslanja na grad. Prostor moga grada su i rijetki zanati, i obrti, i vjernici i vjernički život itd. Dakle, možemo fotografirati sve, baš sve. Stvar je samo kako će pojedini klub unutar svoga članstva artikulirati temu. Tema je široka i sveobuhvatna baš zbog različitosti u povijesnom, kulturološkom, geografskom, prostornom i svakom drugom poimanju Motovuna, Rijeke i Zagreba.

I evo nas pred gotovom izložbom. Eva nas ispred šezdeset intimnih i originalnih slikovnih zapisa o svome gradu. Motivi su raznoliki i kreću se od otvorenih ambijenata urbanoga prostora svih triju gradova pa do malih i intimnih scena „uzetih“ tiho i neprimjetno kao dijela grada koji se voli. Različita godišnja doba, različiti vremenski uvjet, različiti rakursi, različiti autorski senzibiliteti i to sve u priči o svome gradu. Tako to treba biti u umnoženosti pogleda. I na simboličkoj i na stvarnoj razini obogaćujemo i unapređujemo suživot čovjeka i grada tj. sebe i Motovuna, sebe i Rijeke, sebe i Zagreba. Ako se katkada ljutimo na vlastiti grad jer ga želimo ljepšim i boljim, ove fotografske slike ipak potvrđuju našu želju za afirmacijom i sebe i vlastitoga grada. Nemamo negiranja, nemamo kritiku da nešto ne valja jer se već kroz ovako afirmativan pristup dovoljno osvrćemo i poručujemo kako ne želimo nešto što nije dobro. Ove slike su nepobitan primjer i dokaz kontinuiranoga pretakanja sebe u grad i grada u sebe. Ovo je uzajamnost, ovo je neminovnost, ovo je strast koja je samo na trenutak bljesnula s obzirom na veličinu i neiscrpnost motiva ovih triju gradova. Ovo fotografsko propitivanje bila grada svakako treba nastaviti jer je ovo početak moguće daljnje, međuklupske suradnje

Borislav Božić, prof.
Rujan, 2018.