Mare Milin: “Današnji selfiji snimaju se većinom iz razloga beskrajne i čiste taštine”

Povodom natječaja “Volim svoju županiju” u organizaciji Zajednice hrvatskih županija, porazgovarali smo s poznatom domaćom fotografkinjom Mare Milin. Tema su razgovora bili popularni selfiji. Nešto što ili volite ili mrzite. Prvenstveno nas je zanimalo kako na selfije i cijeli novi trend instant autoportreta gleda profesionalni fotograf.

Poznato je kako ste se proslavili svojim autoportretima. Kako bi ste objasnili razliku između njih i svakodnevnih selfija?

Mm, pa ne znam otkuda to, ali nisam se baš time proslavila. Ma nisam se ni proslavila. Ja samo radim svoje, svaki dan svog života. To mi je važnije od slave, koja je relativan pojam. Toliki ljudi nemaju pojma tko sam ja. I to mi je, u stvari, OK. Činjenica je da sam jedan period svog života i svog rada snimala autoportrete. Dugo i dosljedno. Ponekad i vrlo promišljeno i organizirano. Postojala su dva ciklusa: Ljepotica dana i 7x7x7. Danas ne znam što mi je bilo. Čemu ta opsjednutost svojim likom na fotografiji? Danas mi je to zadnje što bih snimila. Valjda sam htjela vidjeti kako izgledam kad nisam pred ogledalom, jer tada čovjek želi biti u svom najboljem mogućem izdanju, u tom trenu nešto se promijeni – držanje tijela, glave, sve… kao da hoćeš samoga sebe zavesti. Da, baš to. Ali ja sam sebe snimala dok zijevam, u trenutku buđenja, raščupanu, tužnu i uplakanu, premorenu, euforičnu, u PMS-u, bez retuša i ikakve obrade slike, snimljenu brutalnom oštrinom filma, ogoljenu i takvu kakva jesam u datom trenu.

Htjela sam da moji autoportreti imaju emociju. Htjela sam svjetlom podcrtati svoje stanje. Tražila sam kadar, iako nesvjesno, htjela sam da moje fotografije imaju neku estetsku komponentu. I da budu iskrene koliko je moguće, jer si svjestan da snimaš samoga sebe. Ne snima te nitko po skrivećki. U jednom trenutku snimila sam sebe nakon dojave o smrti moje najbolje prijateljice, moje bake, natečenu i uplakanu. Snimala sam takve stvari. Tada sam imala tu vrstu radoznalosti i nisam se bojala reakcije publike.

Meni je žao što ovo moram napisati: današnji selfiji snimaju se većinom, ali naglašavam riječ “većinom”, jer postoji jedan postotak selfija koji spadaju u višu kategoriju, kategoriju uspjelih autoportreta, dakle, današnji selfiji snimaju se većinom iz razloga beskrajne i čiste taštine, isprazni su, neiskreni, neduhoviti, napućenih usnica i izobličenih crta lica, bez ikakve estetske kvalitete, snimljeni jer se “moralo” 100 puta na dan. Ajme.

Ma ja sam ljubomorna jer nemam toliko slobodnog vremena. ;)

Neki profili na Facebooku i Instagramu sastoje se isključivo od selfija vlasnika tih profila. Kao da svijet i život te ljepota ne postoje možda i 20 cm ispred njihovih noseva. Ponekad treba samo pogledati oko sebe. Tako gledaš zapravo u sebe, ne na sebe. Vidi se kako ti gledaš na stvari oko sebe. To je dublje i više govori o tebi nego namješten izraz lica, manje-više uvijek isti. Stvari bi trebale imati neki smisao, neku dublju kvalitetu.

Iz ove priče izdvajam blogere, koliko god oni bili dobri ili loši, to sad nije važno, njima je posao fotografirati se u nekoj odjeći, s nečim, nekim proizvodom, na dnevnoj bazi. Cijenim i selfije ljudi koji su od tog trenda napravili umjetnički koncept jer znaju kako, zašto, zbog čega, kada i imaju mjeru. Stalno mi pada na pamet jedna vrlo plaha i skromna cura koja je svojim iznimnim okom, smislom za lijepo i drugačije, svojim selfijima u mom srcu stvorila jedan mali odjeljak ljubavi za takvo što.

Što općenito mislite o trendu selfija?

Iskreno, jedva čekam da taj trend splasne. Ali ljudi to vole snimati i stavljati, nekima je to smisao života, svi imaju svoj razlog za to, mnogi ljudi, istovremeno, vole gledati selfije, premda ovlaš i automatski stiskati lajkove. Onda su svi sretni i zadovoljni. Ma neka se ljudi vesele. Samo, to nije i neće biti umjetnost u većini slučajeva. Meni je žao kad neki ljudi rade neku dobru, inspirativnu umjetnost i objave to na društvenim mrežama. Jedva 30 lajkova. Stave selfie i eto ti ga, 1000 lajkova. A njihov rad je njihovo pravo ogledalo. To JESU oni. Ali ne ide drugačije. Ljudi to ne razumiju, ne zanima ih.

Nova pošast su beauty selfiji, aplikacija na mnogim novim telefonima, koji: povećavaju oči i usnice, sužavaju i smanjuju glave, zamagljuju nesavršene površine kože… Rezultat: internet je zasut manga-djevojkama. Sad se izgubila i autentičnost. To NISU ti ljudi, to je netko drugi. Svi su operirani. Ajme.

Selfije ne možemo izbjeći, ljude će uvijek zanimati kako izgledaju, oni koji su sebi lijepi, to će htjeti podijeliti, i po 100 puta na dan.

Ali, postoji i svjetlo na kaju tunela. Razmišljajte o selfijima na sljedeći način: emocija, svjetlo, kompozicija, priča, hrabrost, iskrenost… to je put ka autoportretu. Kada selfie, koji je za mene uglavnom fast food autoportreta, bude snimljen kao visoka kuhinja autoportreta, onda će se stvari na tom polju promijeniti na bolje.

Imate li neki savjet kako napraviti kvalitetnu autoportretnu fotografiju?

Nema egzaktnog savjeta. Ne možeš to naučiti po receptu. Prva stvar je talent, druga je osjećaj za vrijeme, mjesto, svjetlo i priču koju fotografija/serija fotografija priča, treća je da se na fotografiji jasno vidi neka emocija, četvrta je da se što manje koriste automatske postavke ičega s čim se autoportret radi i da se ne mora snimiti milijun toga. Jedan, ali vrijedan, je dovoljan. Probajte biti što selektivniji i što stroži. Izbjegavajte beauty selfie. Možda se to sviđa vašim prijateljima, meni ne. To niste vi, ma koliko vi to željeli biti. I ja sebi na slikama imam 20 kg viška i podbradak ali takva sam, izgleda.

Što mislite o fotografijama uslikanim mobilnim uređajima?

Njih ljudi snimaju u 99% slučajeva mobitelom.

Fotografije koje nisu selfie, a snimljene su mobilnim uređajima mogu biti izvrsne, ako ih snima oko i osoba koja zna snimiti fotografiju. Tu nema puno filozofije, talentirana osoba dobru fotografiju može snimiti sa svime. Iako stavila komadić filma u kutiju od šibica i pustila svjetlo na film kroz rupicu u toj kutijici (primitivna camera obscura). Ja tu nemam nikakvih ograda. Dobra fotografija je dobra fotografija. Ne brinem o ostalom.

Na kojim novim projektima radite?

Bavim se snimanjem/pripremom za objavu jednog velikog modnog editorijala, jedne velike modne kampanje, još jedne kampanje, nekoliko intervjua, imat ću i jednu fotoradionicu, jednu malu izložbu, ali ne smijem o tome u detalje. Ali o ovome smijem: šefica sam žirija na fotonatječaju Zajednice hrvatskih županija pod nazivom “Volim svoju županiju”.

Ali, sigurna sam, putem će uletjeti još sigurno puno toga, prije ljeta se u svijetu marketinga i izdavaštva sve na brzinu dovršava i uvijek je puno posla.