Ljeto – fotografija – koncerti (2)

Koncert u sebi, koliko god je dinamičan, uvijek ima i nečeg kazališnog. Pri tome mislimo na situaciju da se fotograf i aparat nalaze s jedne strane pozornice, ispred, a izvođači na njoj. To svakako predstavlja stanovitu ograničenost, nemogućnost optimalnog kretanja, odabira kuta snimanja, a da ne govorimo o zadatostima, kao što je primjerice izgrađeno svjetlo baš za taj koncert.

Koncert u sebi, koliko god je dinamičan, uvijek ima i nečeg kazališnog. Pri tome mislimo na situaciju da se fotograf i aparat nalaze s jedne strane pozornice, ispred, a izvođači na njoj. To svakako predstavlja stanovitu ograničenost, nemogućnost optimalnog kretanja, odabira kuta snimanja, a da ne govorimo o zadatostima, kao što je primjerice izgrađeno svjetlo baš za taj koncert. Osim toga, fotograf se često nalazi među publikom, čime je dodatno onemogućen ili reći ćemo, „smetan“, u svom kreativnom radu.

Ovo su samo neki poznati čimbenici koji bi eventualno mogli ukazati na to, koliko je teško snimiti dobru koncertnu fotografiju, te da takav način fotografiranja treba i te kako uvažavati. Istini za volju, koncertna fotografija ipak živi od izvođača, zvijezda, na, kako se to danas kaže „stejđu“. Kako snalaženje i te kako spada i u fotografsko umijeće, ono – to se može s s pravom reći – kod snimanja koncerata ima važnu ulogu.

Za fotografa takvih događanja, primarno je ono što se zbiva u prvom planu slike. Drugi plan je skoro uvijek van njegove kontrole, van njegovog utjecaja, no to nikako ne znači da o njemu ne treba voditi računa, barem toliko da uvijek budemo svjesni njegove nazočnosti i utjecaja koji može imati na fotografiju u cjelini, a posebice na prednji plan.

Sljedeći faktor o kojem treba voditi računa je ciljana neoštrina. Naime, koliko god je u fotografiji važna oštrina (barem svi tako misle), ništa manje bitna nije ni neoštrina, sada kao kreativni čimbenik. Njome se može postići stanovita dramatičnost, a što posebice dolazi do izražaja u koncertnoj fotografiji. Govoreći o tome, nemojmo zaboraviti ipak reći, da se zbog pokreta glazbenika , u slučaju kad želimo postići oštro zabilježen pokret, moraju birati kratke ekspozicije, što je opet usko povezano sa osjetljivošću nosača slike na koji se snima.

Kut snimanja (rakurs) je bitno fotografsko izražajno sredstvo kod snimanja koncerata. Najčešće je to donji kut snimanja, ali može biti i gornji (posebice ako se želi snimiti ugođaj na koncertu, publika), a tako može figurirati i nagnuti kadar ćime se, dodatno prizoru, osim dramatičnosti (važnosti), dodaje i dinamičnost.

Kad se govori o kompoziciji fotografije, uz sve ono što inače o tome znamo i često ovdje pišemo, dijagonalna kompozicija je skoro uvijek dobrodošla, zanimljivi su odrazi u ogledalu, razni refleksi i slično. Nikad se ne smije zaboraviti da kompozicijom utječemo na koncentraciju, određujemo najzanimljivije i najvažnije, bilo tijekom snimanja ili kasnije pri određivanju konačnog izreza fotografije.

Postojeće svjetlo je ono što se zatiće u tim situacijama i u tim prostorima. Toga moramo biti svjesni i prije snimanja, obzirom na odabir objektiva i ekspoziciju, (o čemu smo pisali u prvom nastavku), te osjetljivost nosača slike na koji se snima. Međutim ono što je najvažnije, moramo se „pomiriti“ s činjenicom, da ovdje svjetlo, svjetlosne ugođaje i drugo, ne možemo kreirati, već nam je sve u svezi sa svjetlom zadano, kako u estetskom, tako i tehničkom smislu (primjerice ekspozicija).

Dinamika koncerta može se izraziti efektom zumiranja (ali molimo s velikom disciplinom!!!), iako istini za volju, to je ipak poglavito efekt, više neka neobičnost u fotografiji, nego neko funkcionalno sredstvo.

Po našem je mišljenju koncertna fotografija ipak primarno portretna fotografija, jer i one koji će kasnije gledati naše fotografije najviše zanima izvođač, izraz njegovog lica, kretnje, jednom rječju energija koja se pri tom javlja. Međutim, „smetajući“ faktor su brojni mikrofoni i zato treba uvijek nastojati uklopiti ih na najbolji mogući način, no za utjehu mikrofoni danas već pripadaju jednoj konvenciji, pa ih i promatrač fotografije smatra nečim uobičajenim, dijelom slike.

Prije fotografiranja fotograf bi se trebao dobro informirati o glazbeniku ili sastavu kojeg će snimati, o njegovim (njihovim) nastupima, osobinama, ponašanju tijekom koncerata i slično. Tako će se barem malo smanjiti moguća iznenađenja, koja su, naravno uvijek moguća i na koja treba računati.

Kod ovog fotografskog žanra (slično je i sa športskom fotografijom) treba puno fotografirati, jer se konačni odabir i onako odvija tek na kraju, kad je koncert već završen.

Kako bi, međutim, uspješno mogli snimiti neki koncert (to je događaj koji se ne ponavlja, barem ne na isti način), dobro je, barem dok se ne stekne određeno iskustvo, snimati neki manje poznati sastav, „vježbati“ na njima. Naime, nemojmo zaboraviti da se kod koncerata poznatih zvijezdi najčešće može snimiti izvođenje samo tri pjesme, a da bi to uspješno fotografirali nužno je dostatno iskustvo, rekli bi praksa. Osim iskustva, treba izgraditi faktor strpljivosti, spremnosti na čekanje i razne druge osobine, što možda na prvi pogled nema toliko veze s kreativnim činom, ali budite uvjereni, s uspješnom koncertnom fotografijom, ima i te kako.

U prilogu donosimo nekolicinu fotografija kojima pokušavamo ilustrirati neke probleme iz teksta.

Građeno svjetlo


Pokret


Kut snimnja


Situacije s mikrofonom


Portretna fotografija glazbenika uz dobro tretiran 2. Plan


Neočekivano


Publika na koncertu, ugođaj i jedno drugačije fotografsko viđenje


Krešimir Mikić