Ljepotica dana i Metroseksualac

U galeriji Juraj Klović u Rijeci otvorena je zajednička izložba Mare Milin i Borislava Božića. Izložba naziva “Ljepotica dana i Metroseksualac” otvorena je u petak 19. ožujka, a traje sve do 26. ožujka ove godine.

Mare Milin je rođena je u Zadru 1973. Apsolventica studija produkt dizajna u Zagrebu. Borislav Božić je rođen 1956. u Prnjavoru. Diplomirao je na Filozoskom fakultetu u Rijeci, na Odjelu likovne kulture s izbornim kolegijem grafika.

O izložbi (MARE MILIN): Koncept izložbe reagira na sociološke aspekte društva, ironizirajući zbilju.  Mare Milin  izlaže ciklus radova pod nazivom “Ljepotica dana” u kojima portretira sebe u situacijama koje nisu uobičajene i podložne fotografiji.  Bilježeći trenutke  buđenja, umora, neuredne šminke ona potencira svoj stav prema uvriježenoj ljepoti i načinu doživljaja osoba koja nam se nudi u svakodnevnom životu.

O izložbi (BORISLAV BOŽIĆ): Borislav Božić dokumentira proces svoje preobrazbe u fotografijama  ciklusa ?Ka metroseksualcu?. Promjena se odvija kroz tri faze: kontemplacija, transformacija i život. Dokumentirajući promjene kroz koje prolazi putem raznih tretmana; odlasci u teretanu, modna savjetovanja, frizerski i kozmetički saloni. solarij, podvrgavajući svoje tijelo estetskom kirurgu i body paintingu umjetnik propituje vrijednosti i odnose među ljudima.

Dijalog lutke i lutka, tišina je dostupna samo prijevodu neke prostodušne imaginacije koja žudi za igrom, više nego li pukim uprizorenjem. Najskuplje su i najraskošnije lutke nekada bile ukrasni predmeti, govor moći imućnih roditelja (i nekrofilni užas raskoši njihovih bračnih postelja), a one s kojima su se djeca doista igrala izlizale su se. Što su lutka i lutak, ako se s njima nitko nikada neće igrati? Što je lutka, ako se nije potrošila u stvarnoj igri sazrijevanja, mudro transformirajući lica u kojima se zrcalio upravo onaj koji se sa  s njima igrao – s ljubavlju i poštovanjem (podrazumijeva se)?

Ako Mare Milin od sebe onakve kakva jest učini ljepoticu dana, a Borislav Božić od sebe kakvim su ga učinili  učini od sebe ljepotana dana, sve se naizgled čini i sličnim i različitim u isto vrijeme.

Mare Milin je jedna od ponajboljih fotografkinja naše art  scene. Božić živi i djeluje u introvertiranijoj situaciji kulturnog predgrađa (subjektivni doživljaj Rijeke), gdje se zalaže za konceptualnu fotografiju (isključujem sada čitav niz popratnih djelatnosti kako bih se posvetila razini i naravi njegova autorstva na polju fotografije.)

Vremena su takva kakva jesu, i apsurdnije je o njima misliti nego li ih živjeti, pa zbog toga naciljajmo prirodu projekta koji se zove ‘dijalog’ Mare Milin i Borislava Božića.

Rekavši da je misliti o kaleidoskopskoj slici vremena u kojem živimo, posve  apsurdno, mislila sam na fragmentarnost i ironijski redukcionizam stvari u svijetu, koji kao da boluje od bipolarnog poremećaja. Slika se takvom doima ponajprije zbog izostanka svake vrijednosne orijentacije, pa se prikazivanje nečega, u času kada je prikazano, ne rasvjetljava u domeni odnosa prema vrijednosti. Aksiološki sustav izostaje. Takva je situacija balast svakog kapitalizma, kojem eto, koriste obje strane medalje. Loš aspekt stvari se prodaje, ali se i dobar aspekt stvari prodaje. Utoliko je iznimno opasno na svetom nam trgovištu života, zauzeti jasan stav o vrijednosti robe i jasan stav o simboličkoj nedvosmislenosti iste. Čini se da je gotovo nepristojno stvari odrediti kao dobre ili zle (barem loše) ili lijepe i ružne (barem ne-lijepe). Zajedničko je naime novinama estetsko etičkih sustava da su arhaični. Povijest estetko etičkih sustava nudi se iz suvremene perspektive gledana kao stilska vježba čovjeka u nekoj bedastoj predstavi o ljudskosti. Umjetnost surađuje u sagledavanju toga. Umjetnost nije nikada mogla (a možda ni htjela) nuditi rješenja, ali je u svojoj dugoj povijesti od mimezisa, preko iluzije do simulakruma, htjela odraziti sliku stvari.  Njezina je reflektirajuća uloga (barem ljubiteljima) pomutila kadikad tijekom povijesti očinji vid, pa se umjetnost samo narugala kadikad, a čovjek obukao ruho njezine poruge kao nešto trendy.

Nudi se mogućnost na izložbi Milin – Božić, da publika: 1) pogleda kako se Milin svađa s ulogom lutke, a Božić zeza s ulogom metroseksualca; 2) shvati kako su oboje odrazili svijet diskretno užasnuti rizikom promjene traženih i očekivanih uloga unatoč kulturi koja se licemjerno neizjašnjava o bilo kakvim vrijednostima; 3) da su svojim dijalogom pokušali otvoriti dijalog sa nama?

O čemu?

Razne su se ‘kuće bitka’ nudile kao konačišta umjetničkom ogledavanju stvarnoga. Nestvarno je uvijek u grandioznim interpretacijama bilo stilska, a ne toliko sadržajna kategorija prikazanoga. Institucionalno priznate teme bile su alibiji skrivenim motivima umjetničkih djela. Umjetnost se igrala skrivača s požudnom publikom, praveći od nje mnogo puta budalu. S pravom i razlogom, jer publika je prihvaćala ulogu budale, koliko i umjetnik svoje skrivanje u vlastitim djelima.

Milin – Božić pričaju o nečem sasvim određenom.

Žena se na autoputu povijesti zaletjela u argumentaciju svoje jednakopravnosti s monopolima tako zvanog muškoga svijeta. Muškarac je na istoj cesti, u istoj jurnjavi eksperimentiranja požudu uputio drugim igrama nakon što mu je vjekovni stereotip oduzela osviještena žena. Izgubljenu iluziju poput Narcisa, obljubio je u vlastitom odrazu, bistre vode sugestivnog tržišta. Ali nije štos u ‘kupi’ i ‘prodaj’ sve što možeš, štos je u tome da je potrebno sve učiniti jednakovrijednim (ili jednako toliko bezvrijednim) kako pri kupnji ne bi bilo moralne dvojbe, a ugled ne bi bio okrnjen krivim izborom.

Dakle, krivog izbora nema, a stil je rušenje svakog pravila. Među oštrija pravila minulih stoljeća spadaju i nepisani zakoni poput onoga što je ljepotica, i onoga što je muškarčina?

Ako ljepotica u milenijskoj memoriji znači živa lutka za nedomaštanu igru muškaraca dječaka, onda muškarac znači ideal oca-suigrača na nesigurnoj pustopoljini igre lutke-žene.

OK. To je tako išlo dobar dio povijesti, ali se obrnulo u perverznoj dovitljivosti tržišta. Lutka se donedavno oglašavala trodiobom mjerenja u centimetrima: obujma grudi, struka i bokova. Donedavno, lutka je bila programirana na čitav niz kućnih, odgojnih i profesionalnih aktivnosti, nakon kojih bi se učas reprogramirala u opuštenu hihot-ljubavnicu čiji um nije opterećen frustracijama dnevnih uloga. Muškarčina je volio imati dugačak automobil napete forme koja upada u oči i kreće se elegantno. Resila ga je čvrstoća zahtijeva i tajnovito prisutna prijetnja o uvijek imaginarnoj ‘drugoj’ lutki koja prijeti stvarnoj ‘prvoj’ ženi. Imaginarnoj drugoj koja motivira prvu da prekorači granice vlastitih snaga neprirodnosti i postane  Vaucansonova mehanička patka umjesto lutke. Imaginarna druga koja možda bolje zna i može, bolje nudi i ima od prve stvarne, obitavala je u manipulativnim fragmentima sebe same kao moguće dobavljiva roba što koketno (premda mrtvo) gleda iz izloga skupih dućana, draguljarnica, sajmova kože rijetkih serijski ubijenih životinja, najboljih salona ljepote i po mogućnosti nepametnih profesija.

No jednoga dana, kako to biva u bajkama, netko je nametnuo nova pravila.

Lutka se budi i buni. Mužjak se očajnički brije, maše repom, upucava botox u čelo, kvarca se, spektrom različitih mirisa kodira spektar različitih poruka o imaginarnom spektru svojih nebrojenih karaktera. Sve se blago izmjestilo iz ležišta historijske igraonice spolnih rituala u novu dramaturški i scenski postavljenu predstavu bez lica i karaktera.

No, zašto nas to zanima?

Mare Milin je snimala sebe u ‘karakternoj ulozi’ sebe i tako dokinula ‘očekivano lice’ sebe. Ona je javno uvukla u privatno kao da se zastava neke države zamotala i sada je robom obmotan štap. Mare Milin nije kanila (kako se po svemu čini) vrednovati sebe onakvom kakva jest kao ljepoticu dana (sebi) u korist neke psihološke samovježbe za bildanje samopouzdanja. Bilo bi to prilično blesavo dijeliti s publikom u galeriji. Mare Milin je zrcalila situaciju koja predstavlja koncept izjednačavanja javnog i privatnog. Ona je nastojala pokazati (a to je inačica svih realizama) kako se motiv sinhronizira s temom, na području gdje sinhronizacije nema (jer na nju nismo navikli). Ljepotica nije realistična kategorija, a Milin je stavlja u kontekst foto realistične seanse. Metroseksualac nije realističan fenomen, a Božić ga usvaja kao realističnost, on se stvarno obrće u predodžbu o mogućem sebi. Oni čine isto na dva sasvim različita načina. Milin je fotografkinja koja bilježi subjektivnim odabirom sasvim stvarne prizore. Donekle ih kreira, u korist rekreiranja i afirmacije prizora s kojim je privatno prisna, ali ga žudi učiniti prisnim i u kontekstu javnosti. Božićev je pristup ‘kombinirana tehnika’. S jedne strane i primarno fotografija. Kao što Milin multiplicira svoju pravu jedinstvenost u mnoge prizore, tako Božić gradi sukcesivni niz dokumentiranih situacija u kojima je, korak po korak prestajao biti nalik sebi.  Radi se o paralelnom frizu dokumenta o činu (i činima) s tijelom. Božić javno prihvaćenu činjenicu svjesne transformacije tijela u nešto nalik lutku, stavlja u domenu privatnog iskušavanja. On javno prihvaćenu praksu želi osjetiti kao prisan privatni čin. On se odriče vrijednosnog suda, jer je sama praksa odvojena od vrijednosnog suda. On se odriče sebe kakvog poznaje, jer se javna praksa odriče upoznati čovjeka. Lutak iskušava što žena napušta napuštajući lutku. Milin i Božić, beziznimno umjetnički zrcale psihološke procese slike – svijeta, koji se zrcali u njima privatno. U njima pojedinima na svijetu.

Publika se može identificirati. Ili, kako to obično biva, može gledati problem kao sliku. U potonjem će slučaju učiniti nešto sasvim suprotno od  dvoje umjetnika u dijalogu koji su pokušali sliku gledati kao problem. Fotografirali su sekvence problema podastrijevši ga kao procesualno saglediv čin. Važno je napomenuti da tijelo nije po sebi problem. Ono je jednostavno i po sebi žudi zdravoj spontanosti svojih funkcija. Tijelo je postalo problem u kulturološkoj, političkoj, povijesnoj, komercijalnoj, javnoj, socijalnoj, marketinškoj domeni. Tako Milin i Božić samo procesuiraju problem privatnog u javnom i negativ tog problema kao javno u privatnom. Milin ostaje u svom intimističkom dokumentarizmu novovjeke cure s puno dara. Božić iskušava granice odricanja od kanonskog mita u korist novog iskustva komercijalne pervertitije o smopouzdanju. Uzdati se u što to? Interdisciplinarno je to pitanje, nakon što su nas trgovci tijelima podučili kako oslonac identiteta ne može biti u nekakvim strašnim dlakama na vlastitom tijelu ili ne daj bože borama na plohi iskustva koju je vrlo upitno nazvati vlastitom, nakon svega.

Nataša Šegota Lah, ožujak 2010.

Mare Milin – Ljepotica dana

3.-M.-Milin-iz-ciklusa-Ljepotica-dana-a

5.-M.-Milin-iz-ciklusa-Ljepotica-dana-a

4.-M.-Milin-iz-ciklusa-Ljepotica-dana-a

2.-M.-Milin-iz-ciklusa-Ljepotica-dana-a

1.-M.-Milin-iz-ciklusa-Ljepotica-dana-a

Borislav Božić – Metroseksualac

001-Kontemplacija

006-Kontemplacija

007-Kontemplacija

019-Transformacija

021-Transformacija

023-Transformacija

030-Transformacija

039--Transformacija

057-Transformacija

065-Transformacija

074-Transformacija

082-zivot