Kumrovec – izložba fotografija: Josip Broz Tito

U partnerskoj suradnji s Muzejem Istorije Jugoslavije u Beogradu, Foto galerija Lang ostvaruje izložbu kojom predstavlja Josipa Broza Tita kao vrijednog foto-amatera. Otvorenje izložbe bit će u subotu, 24. svibnja, u Muzeju Staro Selo u Kumrovcu. Izložba će također biti predstavljena u Foto galeriji Lang u Samoboru, Multimedijalnom centru u Varaždinu, Cankarjevom Domu u Ljubljani i Budimpešti. 
Jedini autor ove, po broju pojedinačnih predmeta možda najveće zbirke u fondovima Muzeja istorije Jugoslavije,  koja sadrži oko 30 000 snimaka, je Josip Broz Tito. Ona danas predstavlja odličan materijal, pre svega za potpunije sagledavanje Titove ličnosti, ona, čini nam se, pruža izuzetne mogućnosti za najrazličitije studije: psihološke, antropološke, sociološke…Sa druge strane, njen najraznovrsniji sadržaj izvanredna je i svojevrsna dopuna onom tzv zvaničnom foto  materijalu, za interpretaciju ličnosti, mesta i događaja, što sve zajedno čini da je vreme Titove vladavine period koji je arhivski i dokumentaristički najcelovitije obrađen  u istoriji ovih prostora. Što se same zbirke tiče, očekujemo nova ’otkrića! Navedeni broj se odnosi na period od 1960. godine kada je, boraveći na XV zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Tito napravio sjajne snimke Njujorka iz automobila, hotelske sobe…pa do 1979. godine. Skoro da nemamo nijedan snimak iz 40-ih i 50-ih godina, a poznato je da je Tito još u toku rata imao fotoaparat marke Rolefleks. I kao što se za sve ostale zbirke Muzeja može reći da predstavljaju poklon, odnosno da one sadrže pojedinačne predmete poklonjene Josipu Brozu, ova zbirka predstavlja svojevrstan poklon Tita Muzeju,  koji je od osnivanja, 1982.  pa do 1996. godine nosio njegovo ime.

(odlomak iz kataloga)
Momo Cvijović, kustos Muzeja istorije Jugoslavije, Beograd

To što bi se sve njegove fotografije mogle sagledati u kategoriji „brzog okidanja“ (snapshot) dakle u kategoriji bez neke unaprijed smišljene umjetničke namjere ili medijskog žurnalizma ne umanjuje njihovu vrijednost. Štoviše, one pripadaju dubokom i širokom stratumu opće vizualne kulture koji seže duboko u prošlost, sve do Kodakovog izuma male kamere krajem 19. st., a širinom zahvaćaju sve slojeve društva. Josip Broz stoga nije izuzetak i upravo u tom  kontekstu moguća je daljnja interpretacija njegovih fotografija. Ipak, iznenađuje kako i ovaj skroman  izbor od kojih sedamdesetak fotografija, pokazuje kako niti taj ljubitelj  fotografije namijenjene isključivo za osobnu uporabu nije bio imun na duh vremena kojim je tada dominirala „subjektivna“ fotografija. Unutar te tipologije, upravo su amateri u najširem smislu stvarali taj „duh vremena“, i nitko ili gotovo nitko, nije mogao a da ga ne osjeti i uslika na svoj način. U času nastanka ovih fotografija one su dakako bile posve privatne, ali sada, danas, nema nikakva razloga da ih se ponovo vidi i čita. Daleko od toga da bi diskurs o amaterima, dakle i fotografijama Josipa Broza, mogao voditi u pravcu njihova poistovjećivanja i integriranja u visoku poetiku medija; ispravno ih se može sagledati jedino u okvirima amaterskog fenomena općenito i kategorijalnog sustava koji amaterizam određuje.

Sagledane upravo u tom kontekstu njegove fotografije postaju zanimljive iz dva osnovna razloga. Prije svega riječ o državniku, osobi istaknute javne funkcije i svega ostalog što proizlazi iz društvenog i političkog okruženja, koji sebe nikada nije mogao vidjeti kao amatera. Iz te pozicije, medij fotografije kakvog ga danas vidimo, bio je doista marginalan u odnosu na njegovu javnu funkciju. Dakle nešto što je u osnovi svatko mogao biti, ili svako je to i bio. Međutim upravo ta marginalna pozicija u odnosu na medij postaje zanimljiva po nedvosmislenom svojstvu punctuma, koji – kako bi ga opisao R. Barthes poput munje baca drugo svijetlo na fotografije Josipa Broza. Te slike, isključivo privatne naravi, nastajale su spontano i izvan pravila o kompoziciji, planovima, kadriranju  i tako dalje, ali upravo zbog toga pokazuju neposrednost koju medij imanentno sadrži u sebi. Njihovo svojsto kao vizualni trag jednog osobnog viđenja jedna je strana medalje odabranih fotografija Josipa Broza. Druga pak strana  postaje zanimljiva jer, htio ne htio amater osjeća duh vremena i s takvim (amaterskim) iskustvom  bilježi fragmente  iz osobnog života ma kakav bio i ma kakvom osobno bio sudionik.

Želimir Koščević
(odlomak iz kataloga)