Joel Meyerowitz

Joel Meyerowitz odlučio je postati fotograf, a da nije posjedovao ni fotografski aparat. Tada je imao 24 godine...

Fotografiji ga je privukao život običnih ljudi na ulicama. Veliki uspjeh ponovio je snimajući događaje 11. rujna 2001. u Americi. Naravno, i sve ono između toga, značajni su umjetnički dosezi.

Joel Meyerowitz (1938) svoje početke u fotografiji zahvaljuje slavnom švicarsko-američkom fotografu Robertu Franku kojeg je upoznao 1962.godine. Odlučio je postati fotograf, a da nije posjedovao ni fotografski aparat. Tada je imao 24 godine. Bavio se dizajnom i slikarstvom. Prvatno ga je fasciniralo „smrzavanje“ pokreta, neke radnje.

Počeci snimanja bili su u boji (1962.-1963. godine), a od 1963. godine izražava se u crno-bijeloj tehnici, te boju više ne podnaša.

Meyerowitz smatra da se fotografija uvijek mora čitati, ali krajnje slobodno, od kuda promatrač to želi. On određuje smjer. Ne postoje pravila o gledanju fotografija. „Ulična fotografija“ njegova je najveća ljubav. Privlači ga fotografiranje običnih ljudi u običnim situacijama na ulicama. Kad snima neki motiv, nikad nije siguran što će biti rezultat: Tragedija, komedija ili ironija? Što snimamo, a što vidimo, primjerice svađu ili udvaranje? Fotograf nikad nije siguran što se zapravo događa, što se fotografira? Smatra da je jasno zašto su nadrealisti toliko voljeli fotografiju. Upravo zbog ambivalentnosti, nesigurnosti.

Bit fotografije, smatra Meyerowitz, krije se u djeliću sekunde. Tu nastaje značenje. Fotografija je otkrivanje, a fotografi su manje umjetnici, a više istraživači, otkrivači ljudskih reakcija. Samo fotografiranje je reakcija na nešto što fotograf prepoznaje.

Odlučujući se u počecima, kad su još filmovi u boji bili niske osjetljivosti (25 ASA) za fotografiranje, svjestan je činjenice da će dobiti fotografije male dubinske oštrine zbog velike blende. Stoga fotografira iz udaljenosti da bi se barem tako dobio osjećaj udaljenosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća rabi formate 6×6, 6×9, 8×10 (fotografske ploče), te mu taj veći format u potpunosti mijenja život, njegov fotografski pristup. Za razliku od ranijeg rada, nestaje spontanost, manje snima pokrete, nestaje osjećaj nevidljivosti, obzirom na motiv snimanja.

Sljedeći problem koji ga okupira je činjenica, što je bolje: snimiti samo jednu fotografiju nekog motiva ili više fotografija? Odluka za „veći format“ kod Meyerowitza, znači pokušaj ostvarenja kombinacije spontanosti ulične fotografije i „sporog“ fotografiranja velikim profesionalnim aparatom. Ne zanima ga više ni dokument, ni fotografska reportaža, ni angažirana fotografija. Zanima ga isključivo umjetničko izražavanje. Uvijek ga privlači ono neočekivano, neotkriveno.

Bavio se i konceptualnom umjetnošću, videom, performansom. Taj preokret od vremena, kad je u središtu njegovog zanimanja bila dubina u slici, sadržaj, pokret, vrijeme, do današnjice, kad mu je najvažnija forma, fotografije bez sadržaja, s naglaskom na svjetlo, boju, grafizam, linije, vrlo je zanimljiv fenomen.

Za njega je fotografija optimističan medij, koji potvrđuje život, ideju i novo gledanje na postojeći svijet. To je ujedno medij koji otvara područje meditacije. I po tome je jedinstven.

odabrao: Krešimir Mikić