Ivan Posavec

 

Dokumentarnost u fotografiji koju odlikuje skoro uvijek i autorov komentar, najčešće povezan s blagim humorom, ali i beskompromisnošću, potpuno neovisno jesu li snimljeni njegovi prijatelji, znanci, rodbina ili političari. Kao da svaka od snimaka zrači dodatnim sadržajem, nekim drugačijim značenjem. Objektiv dokumentira, on je u isto vrijeme alat  vjerne registracije, ali pomalo bezobrazan, ironičan ili možda topao, suosjećajno obojen. Stoga, kad je riječ o fotografijama Ivana Posavca (1951.) s pravom govorimo o autorstvu u dokumentarnoj fotografiji.

Nakon što je diplomirao snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirao fotografiju započinje njegov veliki fotografski put, kao novinskog fotografa, no u isto vrijeme i kao autora, fotografskog interpretatora. Radeći u “poletovskom” stilu, Posavec u dokumentarnu fotografsku zabilježbu unosi autorski komentar. Glede kompozicije, izreza, specifičnost se ogledala u famoznom “crnom rubu”. On je, naime, kao i njegove kolege uvijek želio sačuvati svoj okvir, sačuvati autonomnost. Fascinantno je kako i u naručenoj fotografiji za novine i časopise, Posavec uvijek ostavlja svoj autorski pečat, svoju vizuru, ono po čemu znamo da je to baš njegov objektiv. Uvijek kao da još jednom kontrolira motiv i daje mu neko novo, dodatno značenje. Govoreći o njegovim fotografijama s pravom možemo govoriti o autorstvu u dokumentarizmu.

pos_02

pos_03
Možda će netko pomisliti “to je razglednica!”. Može se ova fotografija shvatiti i na taj način. Posavec snima istinske prostore i ljude. Mi osjećamo da su to, kako znamo reći “ljudi od krvi i mesa”, autentične osobe u autentičnim ambijentima. Njegova dodatna intervencija je natpis, čime i ovoj snimci dodaje svoju humornu intervenciju.

pos_04

pos_05
Snimajući poznatog umjetnika Toma Gotovca i njegovu akciju, Posavec svemu daje grafičko obilježje, strogo pazeći na kompozicijski koncept, odvajajući umjetnika i akciju od ambijenta u gornjem dijelu slike.

pos_06

pos_07
Obično, svakodnevno, ritam u svakodnevici, obično?

odabrao: Krešimir Mikić