Interview – Robert Valai

Napravili smo intervju sa Robertom Valai, iskusnim Hrvatskim sportskim fotografom koji je dobio prestižnu nagradu sportske fotografije košarkaške Euroleague Photographer of the Year, odnosno u prijevodu Fotograf godine za 2008/2009 godinu.

Robert Valai je rođen u Zagrebu, a fotografijom se počeo baviti u 14. godini. Prvu nagradu je osvojio na Otvorenoj izložbi 1969. u Beogradu. Kao član fotokluba Zagreb sudjelovao je na više klupskih i međunarodnih izložbi. Završio gimnaziju 1969, a 1976. diplomirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas ADU) kao filmski snimatelj. Tokom studija radio je kao kazališni fotograf  u zagrebačkom HNK-u, te kao fotograf na filmu U gori raste zelen bor. Fotografijom se profesionalno počeo baviti u tjedniku SN revija 1977. Kad je tjednik prestao izlaziti prešao je u dnevnik Sportske novosti gdje je urednikom fotografije postao 1992. Izvještavao je s jedne Olimpijade i nekoliko Svjetskih i Evropskih prvenstava. Osim sportskih događaja snimao je i studijske snimke za kataloge, kao i snimke za različite turističke publikacije. Što se fotoaparata tiče, sport je snimao s Nikonom (F1, F2, F3, F5, D1, D1x, D2X) od 1972. do 2006. kada prelazi na CanonEOS 1D MarkII N. Za druge namjene upotrebljavao je Hasselblad, Mamiyu RB 67 i Linhof 9×12.

O Kada ste se prvi put susreli s fotografijom? Koja je vaša prva oprema kojom ste raposlagali?
Robert: U osnovnoj školi na satovima tehničkog odgoja. Prva oprema su mi bili fotoaparat Zorki 6 i aparat za povećavanje slika Opemus III.

O Što Vas je navelo da se počnete baviti sportskom fotografijom? Od koga ste izučili zanat?
Robert: Kao student radio sam tablice drugih nogometnih liga u Večernjem listu i upoznao sportske novinare. Novinar Sportskih novosti Ivan Topić znao je da studiram kameru i molio me da snimim neke nižerazredne utakmice za njegovu rubiku. Bio je zadovoljan sa slikama, kao i tadašnji urednik fotografije Radiša Mladenović. Tako je počela ta suradnja…Upravo je Radiša Mladenović osoba koja mi je dala najviše korisnih savjeta i podrške u bavljenju sportskom fotografijom.

O Koju opremu koristite danas? Koja kamera, koji objektivi?
Robert: Trenutno koristim Canon EOS 1D Mark II N i objektive 16-35/2.8, 24-70/2.8, 70-200/2.8 i 300/2.8. Fleš (kad ne ide nikako drugačije) je 430EX.

O Da li je oprema ključni faktor za kvalitetno odrađeni posao?
Robert: Ključno je razumijevanje posla, odnosno ideja o tome kako bi trebale izgledati slike uspješno odrađenog posla. Onda se razmišlja o opremi s kojom bi to trebalo obaviti. Ukoliko nemate potrebnu opremu prisiljeni ste improvizirati ili promijeniti koncepciju.

O Da li Vam je današnji broj slika u sekundi (FPS) dostatan ili trebate nešto još brže?
Robert: Aparat kojim snimam podržava 8fps i s time sam zadovoljan, iako neki put pomislim da bi idealno bilo 10-12 fps. Sve u svemu, povećanje brzine bi donijelo nešto više komocije u snimanju, ali bi ujedno stvorilo dodatne probleme ? produljeno vrijeme pretraživanja i kopiranja na hard disk.

O Koje još sportove pratite kao fotoreporter?
Robert: Snimao sam gotovo sve sportove o kojima je pisano u Sportskim novostima, ali stjecajem okolnosti u zadnje vrijeme sve se svodi na nogomet, košarku, rukomet i vaterpolo.

O Koje praktične savjete možete dati čitateljima koji se bave sportskom fotografijom?
Robert: Moj prvi savjet je da uvijek kupuju najskuplju opremu, odnosno kamere koje imaju najmanje 8mil. pixela, 8fps, i kvalitetnu sliku na ISO 3200. Objektivi koji idu na takvo tijelo trebali bi imati što veću svjetlosnu jačinu i pristojan raspon od 16 do 300 mm, uz što bi bio dobrodošao i kvalitetan telekonverter.
Drugi savjet je da preskoče prvi savjet i razmotre opremu koju imaju i što se njome može učiniti. Najpametnije je za početak naučiti pravila sporta koji se misli snimati. Općenito rečeno, ako razumiješ bit neke sportske discipline onda je lakše anticipirati kretanje i reakcije sportaša.
Uzmimo primjer tenisa  u kojem igrači naizmjence serviraju jedan drugom. Jednom rukom igrač baca lopticu u zrak i dok je ona u zraku, udara je reketom.Tu je cilj snimiti lopticu na reketu ili vrlo blizu reketa.Pritisnete li okidač svoje kamere u trenutku kad ste procijenili da je loptica upravo sada udarena, zakasnili ste. Na slici neće biti loptice, a igrač će imati pozu kao da gleda svoje tenisice. To je posljedica time laga (vremenskog kašnjenja okidača) koji je kod jeftinijih aparata veći. Lijek za to je da odete na neki trening i snimate nekog tko servira, sve ranije i ranije pritiščući okidač. S jednim testnim aparatom meni je uspjelo dobiti željenu sliku okinuvši u trenutku dok je tenisač imao spušteni reket, spremajući se zamahnuti. Jednostavnije od toga je sprijateljiti se s tenisačem i dogovoriti  da staru tenisku lopticu pribadačom pričvrstite za reket. Zapravo te dvije stvari mi se čine najvažnijima: znati koliko kasni kamera da bi se na vrijeme pritisnuo okidač i dobar odnos sa sportašem da ukoliko propadne slika s terena uspijemo napraviti dobru režiranu sliku.

O Što preferirate više, ako ostavimo praktičnost po strani, digitaliju ili film?
Robert: Draži mi je film, jer je postojaniji, a čini mi se da su i boje nekako ?dublje?.

O Koja Vam je najdraža fotografija koju ste napravili?
Robert: Nemam najdražu, ali drage su mi gotovo sve koje uspijem pronaći u labirintima hardiska i bezbrojnim vrećicama negativa i diapozitiva.

O Koji su Vam najdraži fotografi?
Robert: Jedan ispred svih je Henri Cartier Bresson ? navodno je sve svoje slike napravio normalnim objektivom.

O Da li ste član kojeg foto kluba ili udruge?
Robert: Član sam Zbora fotoreportera pri HND-u.

O Gdje se Vaši radovi (osim u novinama) mogu vidjeti?
Robert: Zahvaljujući odličnoj suradnji Euroleague basketball i najveće svjetske agencije za distribuciju digitalnih multimedijskih sadržaja Getty Images, moje slike s ovogodišnjeg Final Foura u Berlinu i slike Ciboninih utakmica Eurolige mogu se vidjeti na gettyimages.com.

O Možete li izdvojiti kakav šaljivi, nepsretni ili anegdotski trenutak u svojoj karijeri?
Robert: Zgodan događaj zbio mi se 2001., kad smo dobili prvu digitalnu kameru Nikon D1. Trebao sam otići u Veliku na utakmicu i poslati nekoliko slika. Još prije početka susreta snimajući poznate osobe na tribini shvatio sam da nešto ne valja, jer je aparat otkazao poslušnost. Nije radio jer u njemu nije bilo kartice, a u Velikoj je tada niste mogli ni kupiti ni posuditi. Srećom nosio sam i svoj Nikon F5 pa sam snimao samo jedno poluvrijeme i nakon toga jurio kao lud u redakciju razviti slike. Uspio sam doći na vrijeme, ali slike nisu objavljene, jer su se u međuvremenu pojavile neke druge zanimljivije vijesti.

O Na kraju, da li znate igrati košarku ? :)
Robert: Ne toliko dobro da bi i drugi rekli da znam…

Neke od radova možete vidjeti u našoj rubrici Predstavljamo.