Interview – Marina Viculin, autorica postava izložbe Čarobno svijetlo

Povodom izložbe  “Čarobno svjetlo” koja je otvorena 25. veljače u Musee de Normandie (Eglise Saint-Georges du Chateau), a gdje se francuskoj publici predstavlja suvremena hrvatska fotografija, porazgovarali smo s autoricom postava izložbe Marinom Viculin.

Napomenimo samo da su za izložbu odabrani slijedeći autori: Petar Dabac, Ivan Posavec, Mio Vesović, Boris Cvjetanović, Jasenko Rasol, Ana Opalić i Marko Ercegović.

Kako je došlo do izlaganja naših autora u Musee de Normandie u Caenu?

Budući da se radi o Normandiji i Francuskoj, direktor Francuskog instituta u Hrvatskoj, je doveo Lorraina Poreea meni sa prijedlogom da probamo napraviti izložbu hrvatske fotografije.

On (Lorrain) je početkom 90 u ratnim godinama bio u Sarajevu kao student i radio radove koji su bili prodavani u Mostaru u humanitarne svrhe za obnovu škola. Njega je taj boravak toliko promijenio i toliko utjecao na njegov život da je osnovao udrugu pod nazivom Balkan summit.

Ta udruga organizira već sedmu godinu manifestaciju koja se zove Balkansko proljeće, a ove godine, nakon Grčke, Makedonije, izložba se održava u Caenu. Moja je ideja bila da to bude konkretno suvremena hrvatska fotografija, i evo nakon nekih godinu i pol, unutar kojih smo na momente mislili da od toga neće biti ništa, sve je na kraju dobro završilo.

Kako ste vršili odabir autora koji izlažu?

Odlučila sam se za samo sedam autora zbog prostora koji je diktirao broj fotografija koji možemo izložiti. Fotografije su izložene u crkvi koja se nalazi u sklopu tvrđave u Caenu u kojoj je smješten Muzej Normandije i lijepih umjetnosti, i ona danas funkcionira kao izložbeni prostor.

Bilo mi je rečeno da tu može stati 50 fotografija veličine 50*60 cm. Što se tiče izbora i broja autora, htjela sam predstaviti rađe manji broj autora sa više fotografija nego velik broj autora sa malo fotografija jer mislim da na taj način dajem više i kvalitetnije informacije o cijeloj sceni.

Shodno tome sam se odlučila za 7 autora od kojih je svaki bio izložen sa 10-15 fotografija što mi se činilo dovoljno da predstavi neki osnovni kreativni princip pojedinog autora. Autore sam birala po onome što je meni u fotografiji najprivlačnije.

Što je to konkretno, zapravo je dosta teško artikulirati riječima, jer o tome i se i radi, jer kad bi smo sve mogli u potpunosti prenijeti u riječi, fotografija bi izgubila smisao.

Kad smo kod riječi, možemo li reći da u suvremenoj umjetnosti, pa time i u suvremenoj fotografiji postoji tendencija da se sve više daje važnost nečemu što se naziva “artist statment” ili koncept, gdje se riječima treba objasniti ono što smo zapravo htjeli reći kroz umjetnički rad? Što mislite o tome?

To je jedna moda koja ide iz anglosaksonskog koneksta gdje je to puno prisutnije, gdje se to uvijek traži, jer bi trebalo olakšati izbor i promociju, a i pokazati u jednom direktnijom načinu razmišljanja čovjeka, odnosno autora.

Suvremena umetnost generalno ima taj problem sa komunikacijom na svjetskom nivou, a fotografija tu i najbolje prolazi, jer je dostupnija ljudima i jednostavnija i lakše razumljiva, jer pokazuje taj problem točke pogleda, i u prenesenom i doslovnom značenju.

Meni osobno se čini puno jača situacija kad je ta namjera čitljiva kroz radove same. S druge strane, artist statement je bitan u procesu učenja. Kod jednog ozbiljnog pristup fotografiji, bitno je da se na startu artikulira svoja pozicija unutar umjetničkog rada, dakle odnosa prema onome čime se baviš i što je glavni sadržaj. Inzistiranje na tome da se to artikulira riječima je zapravo inzistiranje na tome da ti sebi samome to artikulaš do kraja.

Kako stoje naši autori na globalnoj fotografskoj galerijskoj sceni?

Mislim da s obzirom na omjer broja stanovnika i dobrih umjetnika imamo vrlo jaku scenu sa izuzetno zanimljivim autorima, ali mislim da bi mogli dati puno više kad bi imali više iskustva izlaganja u svjetskim sredinama. Kod nas se sve svodi na to da zapravo ne postoji pravi institucionalni support.

Moglo bi se učiniti puno više, ali to je pitanje konteksta cijelog društva i odnosa prema samoj umjetnosti. Htjela bih naglasiti da osim što imamo problem sa institucionalnom podrškom, da se može i individualno jako puno napraviti, a to je osobno pitanje. Imamo primjere iz naše povjesti gdje su pojedinci napravili vrlo snažan prodor prema svjetkoj sceni.

Neki ljudi su na to spremni i imaju više znanja, mogućnosti i volje da to rade, a neki manje. Interesantno je da često te dvije stvari, volja i talent ne idu skupa.

Spomenuli ste institucije i njihovu potporu. Da li su financije najveći problem?

Pa i nisu toliko. Najveći problem je sustavnost rada na tome. Treba više aplicirati na inozemne natječaje koji su otvoreni i individualnim prijavama. Trebamo biti prisutni na svim nivoima, počevši od radionica u inozemstvu.

Pa web stranica ne košta puno, a puno je značajnija u smislu promidžbe od neke knjige! Što više ljudi bude poznavalo situaciju i što se radi kod nas, tim više će nas se pozivati da izlažemo. No problem je u tome da vani ne postoji svijest da kod nas uopće nešto postoji.

Kad je Lorrain Poree došao k meni prvi put, pitao me da li postoji nešto zanimljivo u hrvatskoj fotgrafiji, što me osobno pecnulo. Svakako treba postojati i financijska i logistička podrška institucija, ali treba sustavno na tome raditi zajedno, podjednako kustosi koliko i sami fotografi. Koliko će se fotografi sami individualno pojavljivali toliko će ih se vidjeti i zamijetiti.

Nitko to neće za nas izvana napraviti, ni Ministarstvo kulture ni neki bogati mecena. Da bi dobili nešto od države moramo osmisliti okvir unutar kojeg se mogu dobiti sredstva. Na primjer, u Americi i Francuskoj postoji financiranje određenih fotografskih projekata na umjetničkoj razini.

To je nešto što kod nas ne postoji i što još nije zaživjelo kao ideja, na tome treba raditi. Možda su ljudi pokušavali, ne znam, ali to je nešto što se mora uvriježiti kao model funkcioniranja. Na nama je da artikuliramo zahtjeve, ne možemo od države očekivati da će financirati nešto što nismo tražili u konkretnom obliku u kojem oni mogu financirati.

Mi imamo i problem u publici, da moramo odgajati publiku da znaju razlikovati što je dobro, a što ne. Ja npr. predajem ljudima koji su došli netom iz srednje škole i njihovo nivo znanja o umjetnosti nije velik, osim par iznimki, što je indikativno.

Što se konkretnije tu može napraviti?

U osnovi je problem sustavnog informiranja nekog šireg kruga ljudi koji se bave tim poslom o onome što se zbiva kod nas. Postoji stranica Suvremena hrvatska fotografija koja je vrlo značajna jer je jako dobro napravljena i na njoj je predstavljena većina zanimljivih autora i zapravo ono iza čega ja mogu apsolutno stajati.

Također, imamo premalno ozbiljnih fotomonografija, ali generalno premalo knjiga o fotografiji i premalo izlaganja vani i relativno male budžete, i nama je zapravo nužno da nas pozovu van da bi izlagali. A osobno smatram da izlaganje jako važan dio umjetničkog rada i razvoja, i da jedno bez drugoga ne ide.

Ti se kao umjetnik možeš razviti tek kad vidiš reakciju publike na svoj rad. Što je ta publika raznolikija, i što je više nivoa i sredina u kojima izlažeš, utoliko imaš više mogućnosti da napreduješ.

Za kraj, da se vratimo na izložbu, kakve su bile reakcije u Francuskoj na postav?

Reakcije ljudi su bile sjajne, mi bi naravno htjeli uvijek još neke potvrde i mislim da ćemo tijekom trajanja izložbe dobiti još neke intenzivnije i bogatije povratne informacije. A možda i tek puno kasnije. Vrlo često je slučaj da feedback dolazi kroz godine koje slijede jer je prepostavka da tamo prođe određeni broj ljudi koji se bave tim poslom i koji će onda na osnovu informacije koju su tamo dobili možda i učiniti nešto dalje.

Fotografija preuzeta sa Croatian-Photography.com.