Interview – Kruno Heidler

Povodom 10 godina osnutka te uspješnog rada Fotokinokluba Drava iz Đurđevca, zamolili smo njihovog predsjednika i osnivača, gospodina Krunu Heidlera za riječ-dvije o radu kluba, planovima, željama, suvremenim trendovima, kao i osvrt na nekadašnje i sadašnje stanje fotografije u Hrvatskoj.

O Kada i kako je osnovan Fotokinoklub “Drava”?

Heidler: Fotokinoklub Drava osnovan je na tradiciji poznatog Fotokluba Podravke, koji se kao i mnoge druge stvari ugasio prije dvadesetak godina. Istina sazvao sam tri puta osnivačku skupštinu, ali na kraju je ipak uspjelo. Moja intencija je bila da okupim mnogobrojne videokameraše, jer je to moja prva ljubav, a fotografija da bude usput. No, čovjek snuje, a bog određuje: nitko u deset godina rada kluba nije snimio ni jedan film za svoju dušu pa sam ostao sam i tako je i danas. No to nije bio razlog da u tom vremenu ne snimim tridesetak dokumentarnih zapisa od kojih su neki i nagrađeni. Fotografska djelatnost se razvila u vrlo kvalitetni Međunarodni salon koji  je u deset godina imao na izbor 7.901 fotografiju od  kojih je izlagano oko 1500. Posebna atraktivnost našeg Salona je jednodnevni fotosafari koji se održava na dan otvorenja kada pedesetak fotograf cijeli dan snimaju podravske motive, a  navečer bi sudjelovali na otvorenju samog Salona.

O Recite nam nešto o sebi, kao osnivaču kluba?

Heidler: Što da kažem o sebi? Volim film i fotografiju od 16. godine kada sam kao stipendista Bosna filma došao u Zagreb u Kinematografsku školu. Od te davne 1948. godine nisam se rastajao od kamere i fotoaparata i preživio šokove pojave digitalne tehnike. Osnivao sam izložbe, festivale i klubove, ali o tome nekom drugom zgodom ili doznajte preko interneta.

O Koje su trenutne aktivnosti koje klub provodi?

Heidler: Klupski program se deset godina nije mijenjao. Svake godine u travnju je klupska izložba kao bilanca jednogodišnjeg rada, izložba bez nagrada koja našim sugrađanima prikazuje koliko smo napredovali. Druga stalna postava je Međunarodni salon koji se uvijek održava zadnje subote u rujnu. Do sada smo imali autore iz 18 zemalja, od susjednih do Novog Zelanda i Kalifornije.
U deset godina postavili smo stotinjak izložaba naših i gostujućih autora po okolnim mjestima  i u Zagrebu, Ljubljani, Pečuhu, Kranju, Radovljici, Osijeku, Trakoščanu, Varaždinskim Toplicama, Čakovcu i Murskoj Soboti. Istovremeno su naši članovi  sudjelovali na svim nacionalnim i međunarodnim izložbama u Hrvatskoj kao i u inozemnim od Koreje do SAD-a. Trenutno šaljemo fotke na razne izložbe, jer sada je naša sezona.

O Kao voditelj foto kluba, za koju se ideju zalažete koju propagirate preko rada kluba?

Heidler: Osnovna ideja vodilja je dobra fotografija bez bilo kakve diskriminacije bilo tehnike ili autora.

O Koji su Vam planovi s foto  klubom u budućnosti?

Heidler: Želja mi je da klub i dalje radi i da se razvija u okviru tehničkih i lokanih mogućnosti. Druga želja je ostavka, jer u 78. godini mi nije baš lako obavljati sav taj posao. Na žalost konja koji dobro vuče neće nitko da zamjeni pa mi ostaje da i dalje ostanem upregnut u ta kola s nadom da će se ipak pojaviti netko mlađi. Nitko nije nezamjenjiv i puna su groblja nezamjenjivih ljudi, ali ne bi želio da to bude razloga moje smjene. Imam još mnogo planova i ideja koje moram realizirati pa pokušavam imitirati Zvonimira Rogoza i Dragutina Tadijanovića koji su mi osobno obećali podršku u tom nastojanju.
Plan koji pokušavam realizirati je da galerija Stari grad u Đurđevcu naš Salon stavi u svoj plan i program rada, što bi osiguralo siguran i dug život Salona. Za sada realizacija te ideje dobro napreduje.

O Kakva je budućnost fotokluba glede suvremenih procesa u fotografiji?

Heidler: Mislim da je dobra jer smo se svi prilagodili i prilagođavamo se tehničkim i umjetničkim trendovima u svijetu, naravno zahvaljujući internetu i katalozima koje dobivamo sa svjetskih izložaba na kojima sudjelujemo. Ono što se ne može kupiti je dobro oko, a konkurencija je sve veća što je za većinu stimulativno pa onih koji odustaju je vrlo malo.

O Što po Vama nedostaje u Fotoklubu?

Heidler: Očekivani odgovor je novac. Međutim to je najmanje. Klupska članarina nam je posve dovoljna da svoje radove šaljemo na izložbe, jer fotoamateri su oduvijek sami financirali svoj hobi i ljubav jer su sami kupovali tehniku, plaćali izradu fotki pa često i poštarinu te u novije vrijeme sve češću kotizaciju koja se  kreće od 10 do 150 eura. Sredstva koja dobivamo od grada, 9.000,00 kn i Županijske zajednice tehničke kulture, 3.000,00 kn osiguravaju održavanje Salona i foto safarija.
Nedostaje nam podrška sredine, ali na to smo se naučili, jer danas građanskim interesom izgubljene srednje klase vlada estrada i šport. Kultura je na nekom od donjih mjesta na skali zanimanja brdske publike, a zbog njih i medija. U deset godina nakon desetina osvojenih prvih nagrada čak u vrloj jakoj međunarodnoj konkurenciji nije se desilo da smo dobili čestitku od bilo koje gradske institucije. Izgleda da je u susjednim zemljama kućni odgoj na višem nivou, zavist  manja, civilizacijska razina viša, jer nam kolege iz tih zemalja redovno čestitaju.
Osim toga, na nacionalnoj razini nedostaje nam jedan dobar, organiziran, stručan i aktivan Foto savez Hrvatske s vodstvom koje neće biti zaštićeno kao svete krave i nezamjenjivo kao roba bez garancije.

O Koliko ste zadovoljni interesom / odazivom građana Đurđevca za fotografiju?

Heidler: Ne mogu reći da naši sugrađani nisu zainteresirani jer na svim otvorenjima izložbi Galerija bude puna pa i Gradska knjižnica gdje također povremeno izlažemo. Ali s time se sve završava. Ponekada  škole organiziraju posjetu izložbi.

O
Kako Vam se čini stanje hrvatske fotografije danas?

Heidler: Prvo je pitanje definicije hrvatske fotografije. Pod tom egidom se prodaju izložbe koje predstavljaju samo jedan segment hrvatske fotografije. Komercijalne priredbe ne računam kao što je rovinjska parada gdje se nakon dodjele nagrade za životno djelo   pojave tri golišave curice koje skakuću po pozornici i time degradiraju i nagradu i fotografiju. No to je pravo organizatora i onih koji sudjeluju a izložba je i koncipiranu za takvu vrstu publike.
U hrvatskoj egzistiraju tri vrste hrvatske fotografije. Prvo su profesionalci koji rade svoj posao i od njega žive i svi su manje-više članovi ULUPUH-a no njihovu godišnju izložbu postavlja u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu Hrvatski fotosavez, kao da ULUPUH to ne zna sam napraviti.
Drugi segment su fotoamateri, članovi petnaestak foto klubova koji su osnivači Hrvatskog fotosaveza, ali s Hrvatskim fotosavezom nemaju ništa osim 350 kn godišnje članarine. Oni su dobili prije tri godine, na inzistiranje FKK Drave, prvi puta svoju izložbu hrvatske amaterske fotografije na kojoj osobno nisam i neću sudjelovati, jer se ne slažem ni s koncepcijom ni organizacijom. Voditeljima HFS-a imponiraju samo povjesničari umjetnosti koji su i selektori i članovi žirija i članovi umjetničkog savjeta. Nikada  nismo imali čast vidjeli to posvećeno društvo na Skupštini Saveza niti od njih dobiti bilo kakav izvještaj o njihovom radu. To me ljuti, jer od pet članova žirija može biti i kunstgešihter, ali moraju tu i biti i ugledni fotoamateri, jer je to njihova izložba, njihov Savez i njihov rad.
Inače u izvještajima, programima, planovima rada, na portalu Saveza nema ništa o hrvatskim fotoamaterima koji su još 1939. osnovali Savez. Da, ima adresar i to je sve. Na portalu HFS-a nema propozicija, nema vijesti o nagradama, izložbama, projektima, izvještaja o radu pojedinih klubova, ali zato to sve možemo naći na portalima klubova i saveza susjednih zemalja što voditelje našeg saveza ni malo ne zanima i ne smeta.
Treći segment je rad s mladima koji je jedina i glavna preokupacija HFS-a. Tu aktivnost realiziraju tri člana Izvršnog odbora koji obilaze škole i u vrijeme vikenda održavaju seminare na kojima uče djecu fotografirati, vrlo lijepo i plemenito ,ali nije zabilježen slučaj da je netko od tih mladih postao izlagač ili nastavio se baviti fotografijom. To su sinekure Hrvatske zajednice tehničke kulture  koju vodi slavni  prof.dr.sc. Ante Markotić već u šestom mandatu i dviema nagradama za životno djelo, zajedno  s glavnom profesionalnom tajnicom, koja tim mladima može biti prababa.

O Što se po Vama treba mijenjati?

Heidler: Totalna reorganizacija  Hrvatske zajednice tehničke kulture i njenih statuta i pravilnika, što će se desiti, htjeli oni ili ne kada uletimo u Europu. Sumnjam da je u europskom sistemu bavljenja hobijima moguće imati krovnu organizaciju s preko 20 činovnika.

O Što u susjednim zemljama (Slovenija, Srbija, Mađarska) ima, a kod nas još nema?


Heidler:
U okolnim zemljama uzevši u obzir i Crnu Goru, Makedoniju  i Bosnu i Hercegovinu ima ono što smo i mi imali, a oni zadržali, a mi prilagodili raznim podobnim stručnjacima i manipulatorima. Oni imaju organizacije i Saveze koji se brinu i surađuju sa svojim klubovima i njihovim članovima. Sve je to vidljivo na njihovim internetskim stranicama na kojima i mi nažalost preuzimamo  vijesti o nama.

O Što mislite o raširenosti fotografije uslijed sve jeftinijih fotoaparata?

Heidler: Dozvolite da pozovem u pomoć slavnu Susan Sonntag, a ovaj njen citat je i moj fotografski moto:

“…Fotografija je prva istinska demokratska umjetnost. Vrlo su često amaterske fotografije bile jednako dobre kao i one profesionalne. To je prva demokratska umjetnost, zbog sretne okolnosti, koja tu igra važnu ulogu. Morate biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, s otvorenim objektivom. Osim toga, fotografski standardi omogućuju da gotovo svaka slika bude do određene mjere dobra. Umjetnost fotografije ima najblaže standarde među svim ostalim umjetnostima. To je umjetnost koju ne morate vježbati. Sasvim je moguće da mogu snimiti jednu jako dobru fotografiju iako inače ne fotografiram. Nije međutim moguće da, ako ne sviram klavir, mogu sjesti za nj i dobro svirati. Ili ako ne znam slikati, da mogu naslikati sliku. Ili, ako ne pišem poeziju, da mogu napisati dobru pjesmu. To je, dakle, umjetnost u kojoj postoji jednaka prilika za svakoga, do određene mjere. To je laka umjetnost.
No u njoj postoji jedna čudna mješavina svjedočanstva i interpretiranja. Jer možete vidjeti jedan dio realnosti. Potrebno vam je stvarno svijetlo i ne možete fotografirati nekoga tko nije tu…”

Dobitnica ugledne književne nagrade National Book Award, poznata američka spisateljica Susan Sontag umrla je u New Yorku u 72. godini, objavljeno je iz bolnice u kojoj se liječila od leukemije.
Susan Sontag jedna je od najistaknutijih američkih intelektualki, a poznata je po esejima o umjetnosti i književnosti, kritici suvremene civilizacije i ljevičarskom angažmanu.
Autorica je petnaestak djela, a za povijesni roman U Americi 2000. godine nagrađena je National Book Awardom, jednom od najprestižnijih američkih književnih nagrada.
Tijekom duge karijere snimila je i četiri filma te režirala brojne kazališne predstave, a bila je poznata i po svojoj borbi za zaštitu ljudskih prava.

O Da li fotografija kao medij gubi na vrijednosti?

Heidler:
Nikako, baš mislim da dobiva, jer krug ljudi koji se bave fotografijom sve je veći pa se pojavljuju i nove ideje, koncepcije, pristupu nova estetika itd. Naravno mislim na uvjetno rečeno umjetničku fotografiju. Ono što kod nas još fotografija nije uspjela i vrlo polako napreduje to je navika da se fotografijama, ne samo obiteljskim, ukrasi radni i privatni prostor. Ljudi vješaju po stanu , hotelima i uredima radove slikara od 200 kn, postere, umjetnost gipsanih odljeva, kičeraj iz Kine i Indonezije, ali fotku ne.

O Film ili digitalna fotografija?

Heidler: Obadvoje!
O Tko su po Vama trenutno najistaknutije i najaktivnije osobe / udruge na polju umjetničke fotografije u nas?
Heidler: Od udruga bi izdvojio CVU BATANA, Rovinj, Fotoklub KORNAT, Kukljica, Fotoklub OSIJEK, Fotoklub SPLIT, Fotoklub VINKOVCI, Fotoklub ZAGREB i Foto-kino klub DRAVA, Đurđevac, koje organiziraju nacionalne i međunarodne izložbe u Hrvatskoj i u svom članstvu imaju desetine odličnih međunarodno priznatih  majstora fotografije. Pojedinačno su najaktivniji voditelji tih klubova, jer je veliki posao organizirati i postaviti te izložbe, a kako u našoj zemlji volonteri služe za sprdačinu, jer nešto rade, a ne uzimaju lovu, to im daje još jednu dodatnu divljenja vrijednu osobinu.  Bilo bi pretenciozno da nabrajam pojedince jer bi sigurno neke izostavio  ili naveo nekoga prijatelja, koji ne spada u tu kategoriju, a zasigurno bih povrijedio poneku medijima napuhanu veličinu.