Interview – Krešimir Mikić, prof.

mikicNeke ljude je teško predstaviti riječima, jer pri susretu s njima imate utisak da riječi nisu dovoljne za opisivanje dojma koji ti ljudi ostave na vas. Kaže se da slika govori više od tisuću riječi, no jedna slika ne bi bila dovoljna da izrazi sve čime se filmofil i prof. Krešimir Mikić istaknuo u svojem radu na filmu i fotografiji, te edukaciji o filmu i fotografiji.  Nemali je problem objasniti njegove mnogobrojne aktivnosti kojima se trenutno bavi, pa ću posuditi njegov sažeti životopis kako bih barem djelomice predstavio našeg budućeg suradnika.

Rođen sam 1949. godine u Samoboru. Svaka sličnost s poznatim glumcem je jedino u imenu i prezimenu, fakultetu koji smo studirali (Akademija dramske umjetnosti) i ljubavi prema filmu. Živim i zaposlen sam u Zagrebu. Neoženjen. Zaposlen sam na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, a predajem kao sveučilišni nastavnik i na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, te na sveučilištima u inozemstvu (Njemačka, Austrija, SAD i dr.). Ranije sam još predavao na Studiju novinarstva, na Studiju dizajna, Filozofskom fakultetu i drugdje.

Područje mog rada su medijska pedagogija i mediji, posebice film, televizija, fotografija, filmsko snimanje i multimediji. Nagrađen sam nagradom Ivan Filipović za područje visokog školstva. Djelovao sam do 1. lipnja 2009. godine kao predsjednik Europske udruge medijskih pedagoga sa sjedištem u Münchenu (od 1. lipnja 2009. godine to je Institut za filmsku kulturu). Ujedno sam i potpredsjednik Svjetskog instituta za medije i djecu u Hollywoodu. Član sam brojnih stručnih tijela i organizacija u zemlji (član vijeća HDFK-a i dr.) a od 2006. g. i američke Akademije za filmsku umjetnost i znanost. U prosincu 2007. g. izabran sam za stalnog gostujućeg profesora na Ucla, Los Angeles.
Nakon osnovne škole i gimnazije u Samoboru, diplomirao sam u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, Akademiji dramske umjetnosti i Studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti. Postdiplomsko usavršavanje imao sam  u Hollywoodu i Münchenu. Maturirao sam i na srednjoj glazbenoj školi (klavir). 2008. godine uručen mi je počasni doktorat (?Ph.D.Honoris Causa”) sveučilišta u L.A.-a u domeni filma i televizije te medijske pedagogije. Objavio sam oko 300 stručnih tekstova, nekolicinu knjiga, sveučilišne udžbenike, skripte, školske udžbenike, enciklopedijske članke pretežito na hrvatskom, ali i na engleskom i njemačkom jeziku. Sudionik sam niza stručnih skupova u Hrvatskoj i svijetu o medijima, posebice filmu, fotografiji i televiziji, član prosudbenih tijela, predavač na brojnim seminarima, medijskim školama i sl. Stalni sam suradnik Hrvatskog filmskog saveza, autor nekolicine kratkometražnih filmova (redatelj i snimatelj), vječni borac za medijsku kulturu u školama, veliki filmofil (gledao sam preko 50000 igranih filmova).

Film mi je hobi, a ujedno i profesija, što mi je nemoguće odijeliti. Film je moja ljubav i moj život, što nije ni fraza, a ni patetika. Jednostavno ja film živim. Mnogi će reći da je živjeti film možda predosadno ili prenaporno. Meni nije. Volim ga na isti način kao i u djetinjstvu. Bitno je jedino u toj ljubavi i odanosti filmu pronaći sljedbenike. I ova je stranica, barem se nadam, doprinos tom nastojanju.”

O Kakvi su bili vaši počeci bavljenja fotografijom?

Kod mene je fotografija, kao i sve ostalo u životu, usko povezano sa filmom. Naime fotografijom sam se počeo baviti u isto vrijeme, kad i filmom, a to znači od djetinjstva. Već tada sam spoznao što to znači slika, okvir, objektiv-koliko se naše oko razlikuje od onoga što i kako vidi fotografski aparat. Bio sam očaran, kao, vjerujem i svi drugi, tajnama laboratorija, onom teško opisivom (posebice danas mladoj generaciji) mističnosti nastanka slike. Kod mene je dakle fotografija usko povezana s filmom, dobrim dijelom i sa slikarstvom, osim što sam fotografirao puno sam čitao, kad sam postao stariji, o fotografiji, jednako se zanimajući za tehniku i estetiku, posebice za dodirne točke filma i fotografije u vizualnom korpusu. Uvijek me više oduševljavalo samo snimanje i obrada fotografije od izlaganja na izložbama, pisanje o fotografiji, fotografima, edukacija na tom području.. Dogodilo mi se usput nešto o čemu nisam ranije razmišljao. Naime, radeći na fakultetima, analizirajući brojne studentske fotografije, postao sam vrlo kritičan, pa i samokritičan, pa kad sam nešto fotografiram, nikad nisam do kraja zadovoljan rezultatom.

O Kako vidite poziciju foto i kino amaterizma u Hrvatskoj. Da li je dobro organiziran? Surađuju li amateri, fotoklubovi i entuzijasti u dovoljnoj mjeri s obrazovnim institucijama? Što obrazovne institucije poduzimaju da se suradnja proširi i poboljša?

Kad me pitate o odnosu fotografije i obrazovnih institucija u Hrvatskoj, nažalost moram reći da tu nikako nisam zadovoljan. Posebno stoga što dobro znam kakva je situacija u svijetu. Djecom, mladima, primjerice u SAD-u u Svjetskom institutu za medije i djecu, gdje djelujem, i fotografijom bave se brojni stručni timovi, a kod nas praktički o tome ne možemo ništa reći. Institucija kao što je Hrvatski foto savez dosta je pasivna na tom području, čime nikako ne želim reći da nije nešto učinila, ali to je zaista premalo. Danas, kad svatko fotografira, bilo aparatom ili mobitelom, a da se djeci i mladeži, budućim fotoamaterima ništa ne govori o tom mediju, zbilja je nezamislivo. To međutim treba promatrati u širem kontekstu, obzirom na medijsku kulturu koja se u našim školama razvija dosta sporo, bio bih slobodan reći sramotno sporo. Govoriti o fotografiji kao vizualnom mediju, znači odgajati mlade, opismenjavati ih za sliku, razvijati njihovu kreativnost, a time i kritičku svijest. Više nema isprike, tipa nemamo laboratorij, nemamo novaca za kemikalije, fotografski papir i sl., jer digitalno doba sve je to pojednostavilo – potrebita je jedino volja nastavnika – medijskog pedagoga i ravnatelja koji će u školi razviti takvu aktivnost. Rad u izvannastavnim institucijama (klubovima) i okupljanje mladih sljedeći je problem, koji nažalost pati od problema koje susrećemo na svakom koraku u današnjem društvu, a to je umijeće okupljanja mladih oko nekog sadržaja u tako velikoj ponudi raznih sadržaja, a što traži njihovo dodatno vrijeme kojeg i onako imaju malo. Puno razmišljam o tome, tražim metode, načine, no danas je to, vjerujte mi, vrlo teško, a s druge strane, tako je zabrinjavajuće i odgovorno.

O Kakva je povezanost fotoamatera i kinoamatera? Što mogu jedni od drugih naučiti?

Rekao sam već na osobnom primjeru. Povezanost filmskog amatera (danas video) i fotografskog amatera prirodna je i rekao bih egzistira istodobno. To je izražavanje slikom. Volio bih da se istovremeno odvijaju filmski festivali, smotre, revije i kako se to danas sve zove, i fotografske izložbe. Nije bitno govorimo li o statičnom mediju ili mediju koji sadrži faktor vrijeme i pokret. Sve je to slikovno izražavanje. Postoje klubovi, družine koje objedinjavaju i film i fotografiju, što smatram izuzetno korisnim, konačno ako se netko u budućnosti želi baviti filmskim snimanjem preduvjet je da se bavio, odnosno da se bavi fotografijom. Smatram da bi se isto na prijamnim ispitima trebalo tražiti i od filmskih redatelja i montažera, jer njihov je temeljni medij-slika. Stoga je dobro da na Akademiji dramskih umjetnosti, na Studiju dizajna, na likovnoj akademiji i drugdje postoji kolegij ili kolegiji Fotografija ili Fotografija i film, što najbolje ukazuje na tu spojnicu fotografije i filmske umjetnosti.

O Neposredno ste uključeni u obrazovanje i formiranje mladih snimateljskih naraštaja. Jesu li principi obrazovanja zahtjevniji i teži za današnje studente (glede novih tehnologija koje se svakodnevno javljaju) u usporedbi s prijašnjim generacijama (kada je relativno duže vrijeme tehnika doživljavala promjene mnogo slabijeg intenziteta)?

Točno je da se puno toga izmijenilo u obrazovanju snimatelja i drugih medijskih stručnjaka. Mediji su postali drugačiji, kažemo savršeniji. Tu se kriju, moramo to priznati  i brojne zamke. Teško ih je sve nabrojati, no međutim sigurno je i to je osobno za mene i najveća draž, da je sve u neprestanom razvoju, morate i vi kao nastavnik, stalno biti u trendu, pratiti taj razvoj. Sada postoji problem da se uz temeljna znanja i vještine, na mudar način pokuša povezati teorija i praksa, a da se pri tom studentima nešto kaže i o prošlosti, o razvoju, što baš i nije lako. Kad je primjerice o fotografiji riječ, teško je danas, čast iznimkama, danas studenta stimulirati da snima crno-bijelo, da film i fotografije razvija u laboratoriju, da čeka rezultat, kad je rezultat rada tu, odmah nakon okidanja. Digitalna tehnologija uz sve brojne prednosti, kao da poništava neke  klasične fotografsko-snimateljske vrijednosti, parametre, što se posebice odnosi na brojne programe za naknadnu obradu slike i stvaranje virtualne, zamjenske zbilje. Kao što neki kompjuteraš misli da je, samo zato što u računalu ima instaliran neki program za montažu, odmah i montažer, a da pri tom o montaži kao bitnom stvaračkom postupku u filmu pojma nema, tako i današnji snimatelj stoji pred dilemom – pa dobro, to baš nije najbolje snimljeno, no popraviti ću to u računalu. Računalna tehnika može, to svi dobro znamo, zaludjeti, zaigrati snimatelja, da efekti mogu postati dominantni, zagušiti ostalo, ono bitnije, te je stoga nužno kod snimatelja razvijati samokritičnost, osjećaj za mjeru, funkcionalnost  i opravdanost pojedinog postupka. Mogu reći da je danas snimatelja nužno educirati u digitalnoj tehnologiji, on mora biti i snimatelj i informatičar, jer postoji realna opasnost, da ako film preuzmu informatičari – opet čast iznimkama – filmovi će izgledati savršeno, no mogu ostati bez duše. Nadajmo se da se to ipak neće dogoditi. Mislim da se u tom smjeru danas mora promijeniti edukacija budućih snimatelja, ali i fotografa.

O Budući da ste dugi niz godina u mogućnosti pratiti hrvatsku fotografiju, kako vidite njenu poziciju u današnjem vremenu brzih promjena i sveopće digitalizacije?

U malo ranije opisanoj tehnološkoj revoluciji, prijelazu s kemijske na elektroničku sliku, vidim i sadašnju situaciju u hrvatskoj fotografiji. Sve je manje analognih fotografija, preplavljeni smo “digitalijom”. Na fotografijama vidimo svjetove koji ne postoje – gdje vidite takvu livadu, takvo nebo u zbilji? Fotografija, kao da je postala crtanje. Fotografija kojoj smo nekada pripisivali dokumentarističku vrijednost (uz druge fotografske žanrove), danas kao da bježi od zbilje, falsificira ju. Naravno, bilo bi nepravedno reći da postoji samo ta tendencija. Još uvijek postoje “stari” vrsni majstori, no oni su najčešće “stariji”, ne samo obzirom na dob već i obzirom na tehniku i obradu koju rabe. Bojim se da polagano izumiru, iako njeguju svoj autorski pristup. Osobno se nadam da će i u hrvatskoj fotografiji (molim, želim biti do kraja jasan) nakon određenog broja godina nestati ova fascinacija digitalnim mogućnostima, da će doći do stanovitog zasićenja, pa postoji realna mogućnost povratka na “staro”, drugačije ili će se digitalnoj fotografiji pristupiti na jedan drugačiji način. Trebamo samo biti strpljivi, iako i sada, ponavljam imamo nekolicinu vrhunskih fotografa-umjetnika, fotografskih reportera, majstora modne fotografije i sl..

O Današnji procesi širenja fotografskog medija u sve pore života i rada donijeli su nove fenomene vezane uz fotografiju. Da li masovnost bavljenja fotografijom predstavlja mogućnost poboljšanja kvalitete i buđenja novih kreativnih mogućnosti ili masovnost znači pad kvalitete?

U svezi ovog vašeg pitanja kao da se ponovno vraćamo na neke ranije odgovore. Točno je da masovno bavljenje fotografijom može, ako pozovemo u pomoć svemoćnu statistiku, iznjedriti veći broj uspješnih fotografa. Istina je da činjenica što svatko fotografira veseli, no u tome se krije i opasnost da svatko počinje misliti da zna, umije fotografirati, da to laički račeno može svatko, a kvalitativna razina fotografije se pri tom spušta. Naime masovnost-kvantitet nije rezultirao kakvoćom i to je loše. Možda trebamo pričekati? Poglavito iz tih razloga nužna je edukacija o fotografiji – treba maksimalno ukazivati u čemu je razlika između “okidanja” i osmišljenog, kreativnog snimanja, između loše i dobre fotografije.

O Danas smo svjedoci velikih promjena u svijetu fotografije. Količina informacija neprestano raste. Mnogo se ljudi svih dobnih profila na neki način uključuje ili želi uključiti u svijet fotografije. Glede vašeg iskustva u obrazovanju, što predlažete – gdje i kako početi?

Ovo vaše posljednje pitanje je najteže. Budući, živimo u svijetu dominacije vizualnog – fotografije, filma, plakata, designea, televizije, interneta i mobilnih aparata, a u čiju multimedijalnost je uključena i umjetnost, pojedinac gubi kritičku svijest predan tržištu vizualne ?džungle”. Stoga je nužna sinteza znanja i težnja senzibilizaciji mlade osobe i drugih za kritički odnos prema tržištu vizualnih sadržaja. Ne smiju  se zanemariti temeljni principi vizualne edukacije kako bismo jasno odredili kulturološku viziju  budućeg čovjeka i njegovih kreativnih mogućnosti. U tome je uz likovno izražavanje, fotografija prvi medij. Možda ovo zvuči prestručno, no to je upravo to. Tu se krije naša odgovornost. Smatram da treba hitro osmisliti na svim obrazovnim razinama, od vrtića do cjeloživotnog obrazovanja seminare, predmete, kolegije, tečajeve, neovisno kako se to zove, za vizualno opismenjavanje. Dakle, za medijsku edukaciju, pri čemu će sasvim sigurno veći broj ljudi kao svoj medij odabrati fotografiju. Zar na kraju i ovaj portal ne služi tome?

O Zahvaljujemo vam prof. Mikić što ste našli vremena za ovaj interview i dopustite da najavimo našu suradnju s vama i to u tri nove cjeline: kolumne pod radnim nazivom “Fotografska stilsko-izražajna sredstva” i “Veliki majstori fotografije” i stručne analize fotografija članova naših galerija.

Zahvaljujem i ja vama što sam mogao nešto reći o gornjim temama, te se iskreno veselim i našoj budućoj suradnji.

o