Interview: Darije Petković

Povodom prošlotjedne izložbe "Duhovi prošlosti" odlučili smo kratko porazgovarati sa autorom Darijem Petkovićem, i čuti što nam ima reći o novoj/staroj izložbi, planovima za budućnost, hrvatskoj fotografiji i o još nekoliko aktualnih fotografskih tema.

Povodom prošlotjedne izložbe “Duhovi prošlosti” odlučili smo kratko porazgovarati sa autorom Darijem Petkovićem, i čuti što nam ima reći o novoj/staroj izložbi, planovima za budućnost, hrvatskoj fotografiji i o još nekoliko aktualnih fotografskih tema.

Prvu izložbu istog naslova i tematike imali ste 2009. godine. Kako ste došli na ideju za izložbu, što vas je motiviralo?

Na ideju sam došao kad sam primjetio “fenomen mjeseca svibnja” u kojem se ljudi različitih političkih uvjerenja i svjetonazora okupljaju i oblače u uniforme iz Drugog svjetkog rata i vojnih formacija koje su na ovom području djelovale prije 60-tak godina. U tim okupljanjima akteri tih događaja ili njihovi potomci ponovno se prisjećaju Drugog svjetkog rata i imao sam dojam da taj rat za njih zapravo još nije završio. Posljednjih 20 godina se na ovom području stalno priča o Drugom svjetskom ratu i takve teme svakodnevno izbijaju na površinu. Ako se prisjetimo koliko se puta to spominjalo samo zadnjih nekoliko tjedana, poput primjera presude čovjeku koji je prodavao predmete na kojima je pisalo “za dom spremni”, pa je bio prijavljen, a zatim je utvrđeno da to nije pozdrav iz Drugog svjetskog rata, pa je zatim bila održana misa za Pavelića, pa je bio uhićen Boljkovac, i tako neprestano uz očitovanja političara “ja sam ponosan da sam antifašist, ja sam ponosan da nisam antifašist”. Sve skupa to je bolno pitanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Ne treba zaboraviti da je Zagreb oslobođen 8.svibnja, barem sam ja tako učio u školi, a nakon toga se dogodio Bleiburg i ljudi koji se oblače u ustaške uniforme dolaze u Bleiburg, a u Kumrovcu gdje se slavi Titov rođendan ljudi odijevaju partizanske uniforme. Zanimljivo je također da se u svibnju i u Srbiji okupljaju ljudi u četničkim uniformama koji imaju svoje manifestacije. To mi je sve skupa izgledalo kao fenomen vrijedan dokumentiranja za generacije koje dolaze da se vidi kako smo živjeli i nakon 65 godina nakon Drugog svjetskog rata, koji očito kod nekih još traje u glavama.

Kako to da je došlo do svojevrsnog nastavka izložbe?

Ja sam od 2009. nastavio to fotografirati i istraživati, ali sam se više posvetio mladim ljudima, za razliku od početka kad sam snimao starije ljude koji su uglavnom bili sami akteri tih događaja. Nakona prve izložbe sam se bavio ljudima koji imaju 17, 18, 20 godina i zapravo nemaju nikakve direktne veze s tim vremenom, a ipak su jako uključeni u obilježavanje tih manifestacija.

 

 

Prije tri godine, u ciklusu “Okupacija u 26 slika”, bavili ste se temama koje su sada opet postale jako aktualne, poput prodaje tvrtke INA, najava davanja u koncesiju autoputa itd. Hoćemo li opet dobiti nastavak izložbe?

Generalno me motiviralo praćenje ekonomske situacije u zemlji, a više i ozbiljnije sam se počeo baviti ekonomijom kada su me angažirali u jednom ekonomskom tjedniku pa sam počeo pratiti na koji se način vodi ekonomija ove zemlje. Tada sam primjetio taj fenomen gubitka suvereniteta u nekim ključnim granama i htio sam to prikazati kroz fotografiju. Veliko je pitanje, a ja na njega ne nudim odgovor, da li država treba prepustiti neke ključne resurse (telekomunikacije, banke, medije, naftnu kompaniju, proizvodnju hrane i pića, koncesije na ceste…) stranim kompanijama. Tu su prije svega mediji koji su u većem dijelu prepušteni strancima, bankarski sustav koji je prepušten Talijanima, telekomunikacije Nijemcima, INA Mađarima… To mi je interesantno da su sve zemlje koje su kroz povijest imale teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj zapravo sada preuzele ključne resurse. To su sve zapravo multinacionalne kompanije, ali u principu dolaze iz tih zemalja. U međuvremenu sam se počeo baviti temama vezanim za ekonomiju, u užem smislu vezanim za industrijsku ostavštinu koja je nekoć zapošljavala veliki broj ljudi, a danas je pretvorena u nekakve napuštene zgrade ili objekte u koje su sad uselili robni lanci, najčešće strani.

Vi ste jedan od rijetkih autora iz suvremene hrvatske fotografije koji se bavi temama koje imaju neki širi društveni značaj. Da li mislite da bi hrvatska suvremena fotografija trebala biti više socijalno angažirana?

Izbor teme je individualan i nije nužno da fotografija bude socijalno angažirana. Ono što pobuđuje moj interes su teme koje su od nekog društvenog značenja. Mislim da bi kvalitetna fotografija trebala biti generalno više prisutna u društvu, a tu mogu biti zastupljeni razni motivi, od nekih intimnih do širih društvenih tema, ne samo nužno socijalna. Fotografi se dosta okreću nekom intimnom prostoru, ili pejzažima i sličnim temama koje su njima bliže u tom smislu. Izbor tema je potpuno legitiman, možete se baviti pejzažom, svojim životnim prostorom, prijateljima, a mene jeprimjerice osobno zanimao “svibanjski” fenomen i fenomen gubitka suvereniteta i zato sam se time bavio. Prvo jer mislim da je to društveno interesantno, i drugo likovno je zanimljivo. Na kraju je bitno i pitanje identiteta koje se tu postavlja.

Kako ocjenjujete trenutno stanje hrvatske fotografije?

Mislim da naša fotografija generalno stoji već dugo godina u nekakvom slijepom crijevu Europe. Mislim da hrvatski fotografi ne probijaju granice Hrvatske u galerijskom smislu. Tu i tamo možda neko nešto napravi, što je odlično, ali ne znam koji su to naši fotografi koji su svjetski poznati. Gledajući na naše okruženje, kroz povijest imamo svjetski poznate talijanske fotografe, Austrijance, Mađare, Talijane, da ne govorimo o Nijemcima i Francuzima, ali s ovih područja nema svjetski poznatih fotografa .

Tko je za to odgovoran?

Mislim da je tu najvećim dijelom odgovorna država i ona mora stvoriti određene preduvjete da fotografi umjetnici s ovog područja mogu živjeti od umjetnosti, pa onda i izaći preko teritorijalnih granica. Trebalo bi pozvati kustose izvana da se upoznaju sa radom hrvatskih fotografa, organizirati izložbe te osigurati sredstva za izdavanje autorskih foto monografija i financiranje višegodišnjih fotografskih projekata. Tu dio odgovornosti snose i fotografi, ali su krivi i ljudi koji bi trebali dati podršku hrvatskoj fotografiji. Tu mislim i na materijalnu, ali i svaku drugu, da se probiju regionaln i širi okviri. Ozbiljna produkcija fotografija dosta košta, a priča o novcu kojeg nema svima je poznata.
Za primjer, danas su najpoznatiji američki fotografi, jer iza njih stoji jaka propagandna mašinerija koja to sve skupa reklamira, fotografije se kao umjetnička djela prodaju u najprestižnije svjetske muzeje po iznosima od nekoliko milijuna eura. Fotografija je u Hrvatskoj na neki način marginalizirana upravo zato jer sa njom rijetki sustavno bave. U Hrvatskoj ne postoji muzej fotografije. Postoje pojedini kustosi koji se fotografijom nešto više bave, ali ne znam da li postoji više od troje, četvero njih. Kada, kako i za koliko je neki muzej u RH kupio neku fotografiju veliko je pitanje? Fotografija postoji više od 150 godina, a ovdje je na marginama ozbiljnog prezentiranja i financiranja, iako se amaterske izložbe održavaju skoro svaki tjedan.

Koliko na to može utjecati studij MA fotografije na ADU?

Mislim da se tu okupio dobar broj mladih ljudi koji su dosta zanimljivi i koji dosta ozbiljno promišljaju fotografiju. Od njih osobno imam velika očekivanja i uvjeren sam da to je to dobar smjer u kojem treba ići. I tu ostaje pitanje daljnje podrške. I ne samo da je to pitanje daljnje podrške, nego je tu  i pitanje kome vi to zapravo trebate. Danas u Hrvatskoj imamo možda dvoje troje fotografa koji žive od prodaje fotografije kao umjetničkog djela. Tu je i pitanje morate li na neki način podilaziti publici i fotografirati nešto “slatko” ili “dekorativno”,  ili je bolje baviti se temama koje ne zanimaju svakoga i koje nisu za svačiji ukus.

Fotografija ima tu sreću da ima primijenjeni karakter, pa vi kao fotograf možete djelovati na drugim područjima, primjerice  fotografije kao primijenjene umjetnosti gdje možete nešto zaraditi, pa ta sredstva možete investirati u vlastiti umjetnički program. Pri tom zasigurno ne možete značajno računati da će vam tu netko puno pomoći, jer fonda za fotografiju nema, a kada i dobijete neku pomoć od grada ili ministarstva sredstva najčešće zadrži galerija za održavanje galerije, kataloge…

Kao što postoji fond za film i filmske projekte, trebalo bi osigurati sredstva i za fotografske projekte. Treba raditi na tome da se šira javnost upozna sa hrvatskom fotografijom.

U prošlosti smo imali situaciju da je skoro svaka osnovna škola imala fotolabaratorij i donekle se radilo na fotografskom opismenjavanju ljudi. Obzirom na pojavu digitalne fotografije i sve većeg broja samoukih fotografa, mislite li da ima potrebe da se u škole vrati sličan kocept nastave? Da li je uopće potrebno učiti nekoga fotografirati?

Analogna fotografija je u svakom slučaju tehnički postupak koji zahtijeva više promišljanja i više koncentracije u smislu tehničkog kreiranja odnosno realizacije fotografije, dok je digitalna fotografija tehnički jednostavnija. Međutim, kad se ozbiljnije uđe u digitalni medij potrebno je naučiti kako se njime služimo. Znati što se želi dobiti znači ne samo fotografirati radi fotografiranja, nego fotografirati na neku zadanu ili odabranu temu. Potrebno je  promišljanje, istraživanje. Od likovnih elemenata do sadržajnih elemenata slike. Potrebno je s djecom proći kroz sve elemente slike i da se s njima ozbiljno i sustavno radi. Tu se postavlja i pitanje educiranja ljudi koji bi s tom djecom radili.

Danas se događa da se svatko tko kupi digitalni fotoaparat proglašava odmah fotografom jer će vrlo jednostavno, pritiskom na gumb i automatskim postavkama aparata dobiti tehnički prihvatljivu fotografiju. Svatko tko si kupi klavir, neće se proglasiti pijanistom iako će proizvoditi nekakav zvuk. Ja nemam ništa protiv toga da se fotografijom bave različiti ljudi i ljudi koji fotografiji pristupaju s različitim idejama. To zapravo obogaćuje i oplemenjuje fotografiju. Ali, tko ih je proglasio fotografom? Danas se ljudi puno više proglašavaju fotografima nego što bi se usudili proglasiti nekim drugim zvanjima. Da li ste vi liječnik ako završite medicinski fakultet? Jeste. A da li ste liječnik ako doma masirate susjedu jer je boli vrat ili znate pružiti prvu pomoć unesrećenom?

Ja nikad ne bih branio nekom da se bavi bilo čime što ga zanima. Ali iza toga mora stajati neki dugogodišnji rad i eventualna potvrda publike. Također, institucionalna potvrda da je netko educiran u nekom smislu je bitna, jer ako to zanemarimo, svi se možemo baviti svime. Sama pojava digitalne fotografije osim što je demokratizirala medij, zapravo i nije stvorila fotografije koje iskaču po svojoj kvaliteti od fotografija koje su nastale u takozvanom analognom dobu.

Da li filmska fotokemijska emulzija kao medij umire?

U jednoj ozbiljnoj mjeri se prelazi ili se već prešlo na digitalne medije snimanja, ali dok god postoji interes za filmom, mislim da će biti dostupan. Smatram da je film bolji za educiranje fotografa jer traži promišljanje i veću kontrolu prije samog snimanja fotografije. U tom smislu mislim da tu bolje stoji crno-bijela fotokemijska emulzija nego kolor filmovi. I naravno – tu ostaje otvoreno pitanje velikih formata koji su i danas u fotografiji najviši standard, a još nema digitalnih fotoaparata koji bi bili adekvatna zamjena u tom segmentu.