Infracrvena fotografija – tehnika, efekt ili umijeće? (1)

Na ovom je portalu 11. svibnja prošle godine već pisano o IC ili IR fotografiji, no sada ćemo pokušati toj istoj temi prići s jednog drugog motrišta. Pretpostavljamo da znamo da je takozvano infracrveno zračenje pojava izvan vidljivog bijelog svjetla. No neovisno o tome, dozvolite da ipak o tom fenomenu kažemo i nešto više.

Na ovom je portalu 11. svibnja prošle godine već pisano o IC ili IR fotografiji, no sada ćemo pokušati toj istoj temi prići s jednog drugog motrišta.

Pretpostavljamo da znamo da je takozvano infracrveno zračenje pojava izvan vidljivog bijelog svjetla. No neovisno o tome, dozvolite da ipak o tom fenomenu kažemo i nešto više. Riječ je o toplinskom, dakle ne vizualnom, zračenju valnih duljna od 700 nm do oko 1mm. Vidimo stoga da se prostire i do najkraćih radiovalova.

Postoje međutim posebni filmovi (infracrveni) koji su senzibilizirani na to zračenje, (dakle njima se može fotografski registrirati infracrveno zračenje). Njima se može snimati i pri maglovitom vremenu, odnosno noću.

Za takvo snimanje potrebiti su i infracrveni filtri (izgledaju crno ili su tamnocrveni) koji blokiraju, kad se nalaze na objektivu, vidljivi spektar, što rezultira „pogrešnim“ bojama ili crnobijelim (efekt“ snijega“). U vegetaciji, to je povezano s klorofilima (takozvani „Woodov učinak“), a inače dosta se toga može svesti i na refleksiju, apsorbciju (primjerice tamno nebo, bijeli oblaci, blaga reprodukcija ljudskog tena, očiju i dr.).

U razdodblju analogne fotografije ovaj vid snimanja bio je (a i sada je) nazočan, iako nikada nije stekao veliku popularnost. Prvotno je to bilo snimanje za vojne i znanstvene namjene. Ono što je fotografe pri tom oduševljavalo poglavito se odnosilo na neobičnost (efektnost) takvih snimljenih fotografija i s tim je sve završilo. No, kako se neobičnost nikako ne bi smjela miješati s umijećem, s vrijednosnim sudovima, bitno je o tome ipak nešto reći. U današnje vrijeme digitalne tehnologije, čini se, iako tu dilemu stavljamo pod znak pitanja, da se ponovno pojavilo i zanimanje za tu vrstu fotografije?

O tome ćemo upravo i pisati, prvo o tehnici koja je potrebita za takvo snimanje: o fotografskim  aparatima i njihovoj prilagodbi za infracrveno snimanje (o tome je inače već dosta pisano u navedenom članku), o filtrima i provođenju filtracije, o reprodukciji boja, a nakon toga slijedi područje umijeća: ono bitno o naknadnoj obradi i o estetskim čimbenicima takvih fotografija, te donošenju vrijednosnog suda.

Naša je namjera da se:

  1. Ovo područje fotografiranja ne mistificira.
  2. Da se infracrvena fotografija promatra kao mogućnost stvaralaštva, fotografskog izraza.

A, sada vas prepuštamo svijetu, bolje reći fotografija koje pripadaju infracrvenim i pokušajte samostalno na početku naše teme, donijeti svoj sud o tom specifičnom fotografskom izričaju.

realan i „infracrveni“ prikaz

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić