Split – izložba: Imageination

Galerija Multimedijalnog kulturnog centra Split / Dom mladih

Imageination / Odjeća, tekstil, maska i kostim kao tema i medij u suvremenoj umjetnosti 

od 15. do 30. svibnja 2015. MKC Split

Radno vrijeme galerije: od 14 do 21 sat, svakim danom osim nedjelje

Ulaz slobodan.

tekstil-fotografija

Fotografija: Silva Kalčić, „Istanbul“, 2012. (vizualni identitet izložbe).

 

U petak (15. svibnja) u 20 sati u Galeriji MKC otvara se skupna izložba Imageination / Odjeća, tekstil, maska i kostim kao tema i medij u suvremenoj umjetnosti. Riječ je o izložbi radova u raznim medijima i područjima suvremene umjetnosti, koji se tiču i uzimaju kao svoj materijal tekstil (draperiju, tkanje…), odjeću (modnu, anti-modnu, odjeću kao ready-made, kao kostim ili masku tj. kao potvrdu ili način promjene ili negacije identiteta) ili prisvajaju modne strategije poput omatanja, nabiranja, catwalka, samoprezentacije, komunikacijskog jezika mode. 

Kustosica izložbe je Silva Kalčić. Organizator je MKC Split i ULUPUH. 

Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture RH. 

U okviru izložbe 16. svibnja održava se studentska radionica modne fotografije pod vodstvom SofijeSilvie (http://www.sofijasilvia.com/), a u organizaciji MKC Split u suradnji s Galerijom umjetnina. 

Zahvaljujemo HULU Split na posudbi opreme.

 

Detaljnije o izložbi

Nazivom izložbe želi se asocirati na propalu hrvatsku modnu industriju za mlade, ali i vizualnu kulturu odnosno kulturu slike danas. Također, naziv izložbe ima poveznicu s anti-modom Miroslava Šuteja s obzirom na naslov knjige Andreja Smrekara iz 2005. („Image/ination – Miroslav Šutej, Drawings, Prints, Paintings and Objects 1961/72“, Skaner studio, Zagreb).

Izložbom suvremene umjetnosti na ovu temu postavlja se ne samo pitanje odnosa umjetnosti i dizajna, odnosno mode; odnosa umjetnosti i tržišta, već odnosa medija izložbe i publike. Skulptura Blasted Lenin’s Coat (Kaput raznesenog Lenjina) Dalibora Martinisa iz 2012. godine, svojevrsni tour-de-force izložbe, komemorira događaj djelomičnog raznošenja spomenika Lenjinu eksplozivom u St. Petersburgu 1. travnja 2009. Kaput je krojen i šivan od filca u dimenzijama (visok je oko 3 m) koje odgovaraju visini Lenjinove skulpture. Rupa u stražnjem dijelu kaputa načinjena je eksplozivom. Rad je dio serije Data Recovery (Povrat podataka) koja se temelji se na procesu djelomičnog povrata podataka iz memorije no bez odgovarajućeg društvenog i informacijskog konteksta koji je ranije pružao okvir za njihovo razumijevanje. Svaka rekontekstualizacija je interpretacija, historizacija ili manipuliranje izgubljenim sjećanjem. Na izložbi predstavljamo vaneuropski video rad Sharifa Wakeda pod nazivom „Chic Point 1“ iz 2003. godine, gdje je u catwalk maniri revijski prikazana humorna odjeća za flâneura. Umjetnik ovim projektom ironijski kritizira problem palestinsko-izraelskih odnosa: činjenice svakodnevnih zaustavljanja i pretresa prolaznika na sigurnosnim punktovima u gradu te na granici zona. Prolaznicima biva naređeno da se djelomično razodjenu, u potrazi za skrivenim oružjem. Haute-couture muška modna linija oblikovana je s otvorima ili redimenzioniranjem kroja tako da dijelovi tijela nositelja budu izloženi pogledu prolaznika. Odjeća je oblikovana sedimentiranjem semantičnih formi. Video rad “Volim Zagreb” iz 2008. kaptira Slavena Tolja kako šeće središtem grada noseći crni baloner, ogrtač tijela, i motorističku kacigu sa spuštenim vizirom. Crna je ne-boja koja uzima najmanje energije promatraču i čini njezinog nositelja društveno nevidljivim. Potpuna anonimnost aktera ove video-scene oprečna je ultimativnom razotkrivanju umjetnikovog tijela u Gotovčevom prethodnom primjeru. Druga razina čitanja ovog djela je rekonstrukcija lika s tjeralice, ubojice novinara Ive Pukanića, vlasnika novinske kuće koja se bavi politikom u senzacionalističkoj maniri. Sastavni dio ovog rada, kao paralelna projekcija (u dvokanalnoj video-instalaciji), dokumentarni je snimak još jedne nadzorne kamere, na kojemu pravi ubojica identično odjeven odlazi sa mjesta zločina. Ovim radom umjetnik istražuje ideju nestanka, te tranzicije tijela; nastavljajući se na lakanovsku tezu o značenju slike tijela u konstruiranju identiteta subjekta. Dubrovački umjetnik, u svakodnevnom životu vrtlar, Pasko Burđelez na svoje je tijelo otisnuo pečat kojim se rashoduje oštećena hotelska roba. Pečat je otisnuo na leđa i tako označen boravio u uglu galerije. Želja mu je bila rashodovati se iz konteksta umjetnosti, naročito umjetničke proizvodnje koja na takvim događanjima (misli se na umjetničke festivale) izdvojena iz okružja u kojem nastaje djeluje brutalno samodovoljna. Pečat otisnut na robi djeluje ne kao znak njene prenamjene nego kao znak “sramote” robe. Damir Nikšić iz Sarajeva autor je video rada “If I wasn’t Muslim” načinjenog kao mjuzikl u broadwayskom stilu, odnosno kao re-kreacija mjuzikla “Fiddler on the Roof” (Jerry Bock glazba, Sheldon Harnick libreto; mjuzikl je dobio ime po Chagallovoj slici “Violinist”) i govori o multikulturalnosti Europe. Naravno da na izložbi nedostaju radovi Maje Bajević, Christiana Alexe među već predstavljenima u Zagrebu, Tomislava Gotovca sa maskom smrti koji nam nije mogao biti ustupljen iz Instituta Tomislava Gotovca do Pilar Albarracin, Ahlam Shibli, Hervéa Guberta, Ursule Mayer ili Shirin Neshat kako bi dobila uistinu međunarodni karakter, koji zahtijevaju visokobudžetni projekt. 

Umjetnici koji sudjeluju na izložbi

BUĆAN Boris (iz fundusa MSU Zagreb)
BURĐELEZ Pasko
CVJETANOVIĆ Boris
ČOP Matija
DADA Karmen
DODIG TROKUT Vladimir
ĐUKIĆ Sandro
GOLUB Momčilo
GRUBIĆ Igor
HEWITT Nicole

ILIĆ Siniša
JURIĆ Duje
KERN Margareta
KOVAČEVIĆ Nenazić Vesna
KOPLJAR Zlatko
KUDUZ Igor
KURTELA Nina
LJUBIČIĆ Boris
MARTINIS Dalibor
NIKŠIĆ Damir
OHO (iz Muzeja avangarde)
OUR (Organizacija udruženog rada)
PAVELIĆ Tomislav
PODNAR Ivana
POLJAK Renata
RADIĆ Nika
SOFIJASilvia
STERLE Sandra
ŠUMONJA Bojan
TRBULJAK Goran
TOLJ Slaven
VIDOVIĆ Dubravka
VLADISLAVIĆ Ante Tonči
TROKUT Vladimir Dodig
WAKED Sharif
WEEKEND ART
ŽANIĆ Vlasta
ŽUVELA Gorki (iz Muzeja avangarde)

__________________________________ 

Moda sa suvremenom umjetnošću dijeli jednadžbu umjetnost = život: „Izvjesno je da život ne objašnjava djelo, ali izvjesno je i da su oni u vezi. Istina je da je ovo djelo koje treba stvoriti zahtijevalo ovaj život“ (Maurice Merleau-Ponty). Umjetnost nas uči da stvari sagledamo na nov način, stabilizirajući repetitivne životne situacije. Umjetničko djelo transcendira svojstvo fizičkog predmeta i priziva u gledatelja intencionalan stav. Semiotika odjeće/odijela kao hibrida kulture vremena, tradicije i osobne estetike, ovdje je razmatrana u značenju umjetničke poruke. Odjeća je svojevrsna društvena skulptura, prema definiciji Josepha Beuysa za kojega je umjetnost društvena skulptura (engl. „social sculpture“), aktivni čimbenik društva u kojemu nastaje, pa i kroz politički aktivizam. Beuys tematizira aspekt čovjeka kao društvenog ili političkog bića (starogrč. zoon politikon) te probleme vezane uz njegovo javno izražavanje stavova, društveni status te opću i individualnu sigurnost. Stavljanje u odnos umjetnosti i odjeće  sintetizira duhovnu i društvenu prirodu ljudskog vladanja, kao realizacija metafora i simboličkih odnosa u antropogenoj okolini, odnosno služi  shvaćanju unutarnjeg svijeta u nama. Hesserl proširuje sam pojam prebivanja na grad, što se u postindustrijalizmu manifestira kao nomadski život, pri čemu je tijelo jedino zaklonište na koje se možete osloniti.

Suvremena umjetnost je iskustveni katalizator individualne slike stvarnosti života, kao i medij propitivanja novih (često alternativnih) mogućnosti za društvo. Umjetnik polazi od tzv.„schemata“, od ideje ili koncepta, a ne vizualne impresije, kako se često tumačilo. Stoga često koristi komunikacijske obrasce oslobođene razloga ili unaprijed određena sadržaja; to  je pokušaj komunikacije na najosnovnijoj razini, onoj su-bivanja. Po Langovoj gramatici mita, čovjekom te čini ono što te kao čovjeka razara, civilizacijski obrasci poput odijevanja. Odijevanje je javni i socijalizacijski čin. Odjeća je antropomorfizirana ili negira strukturu tijela, odnosno dekonstruira ga. Tijelo, odjeća i okoliš u interakcijskom su i transakcijskom odnosu, inkluzivnom i ekskluzivnom, odnosno odjeća se koristi kao simbolički i semantički kôd, u smislu podudaranja znaka i značenja ustanovljenog konvencijom, te s obzirom na simbolički karakter osjeta, odnosno apstrahirajuću narav spoznaje. Lacan se pita: „Što je pogled?“ Čim nastane pogled, subjekt mu se pokušava prilagoditi, pogled postaje točkoliki predmet, ona točka bića koja iščezava, s kojom subjekt miješa vlastitu slabost. Isto tako, od svih predmeta u kojima subjekt može prepoznati svoju zavisnost u registru želje, pogled se pobliže označuje kao neshvatljiv. „… ako sve što postoji ima mjesto, i to mjesto će imati mjesto, i tako dalje do u beskonačnost“ (Aristotel u Fizici IV:1). Prema Haraldu Rosenbergu – promjene vremenitosti i ritma zbivaju se kad novo postane tradicija. Slično će reći Michaud: moda nastavlja ukidati vrijeme kako bi nanovo krenula sa sljedećom modom (arhiv je nužno arhiv mode). Kao i odjeća, svaka arhitektura spada u domenu „javnog“ (ne postoji „privatna“ arhitektura – postoji samo „intimni“ i „kolektivni“ prostor).

Estetizacija nasilja i smrti, inherentna suvremenoj umjetnosti, biva aproprirana marketingom. Poznati primjeri za to su Toscanijevi billboardi za Benetton ili fotografije Izime Kaorua, nalik na modne sesije, na temu sofistifikacije smrti. Nastale su kao zamišljaj savršenog umiranja u kojemu fotografirani modeli odijevaju odjeću omiljenih dizajnera. Tako na fotografiji Pierrea Winthera za Karma energy jeans iz 2001. vidimo konvivijalni pejsaž, čiji je „protežni motiv“ peta boja, indigo: u dvostrukoj resemantizaciji traperica, koje su od radne odjeće postale uniseksnom modno usmjerenom robom, i tradicijskih tetovaža Maura, načinjenih u religijske i kulturne svrhe (pa stoga nisu Loosov „ornament kao zločin“) te kao iskaz muškarčeve, nekoć ratnikove, mogućnosti podnošenja boli. Moda – primjerice, tema catwalka spomenuta kod Sharifa Wakeda – dekonstruirana je i kuriozitetnim „crash“ filmovima koji prikazuju žene u visokim petama kako gaze po raznim velikim stvorenjima poput sisavaca i malim stvorenjima poput kukaca i crva, što biva snimljeno u ekstremno krupnom planu.Odjeća i arhitektura u svojoj korporealnosti i utilitarnosti stoje u oponirajućem, no i hibridnom odnosu sa suvremenom umjetnošću, kao prošireni mediji umjetnosti te ulazeći u područje body-arta i umjetnosti u javnom prostoru – gradu kao mjestu umjetničkog događaja sa središnjom figurom flâneura, koja se opire konzumerizmu i radnoj etici. Flâneur je aktiviran i relacioniran spram specifičnog društvenog okoliša u kojemu je pasivan, izdvojen u gomili, no i kritički promatrač karakterističnog bezinteresnog sviđanja. „Molim vas, ne primjećujte me“, reći će pacijent u instituciji za duševne bolesnike u djelu „Iskrišta u tmini“ Slavka Mihalića. U suvremenoj umjetnosti, odjeća nije više simbol društvenog statusa, uzdignut kao uzor, središnja tema slike, već samo jedan u skupini tvorbenih elemenata umjetnosti. Ona je specifični manifest identiteta čovjeka i društva, individue i kolektiva, identifikacije, često na način tribalizma ili strategijama negiranja ili apropriranja identiteta, resemantizacije, kodiranja i artificijalizacije tijela ili pak ironiziranja ekonomskog egzibicionizma. Povezuje se s temom zakloništa, ovojnice i čahurenja, kao senzorna ekstenzija ljudskog tijela. Privatni i javni prostor isprepliću se upravo u temi odjeće, mediju interakcije tijela i sinhronog, apovijesnog, transkulturnog urbanog pejsaža. „Ulica nas iznosi“, reći će Le Corbusier.

Primjer za to može se naći u povijesti odijevanja: Katharina von Bora, bivša redovnica i supruga Martina Luthera, na crtežu anonimnog autora, nakon Lutherove smrti 1546., prikazana je u protestantskoj korotnoj odjeći koja simbolički otklanja svaku mogućnost verbalne komunikacije i odašilje poruku o introvertiranosti osobe koja je iznosi u javni prostor. Slična je vizualna poruka jednog arhitektonskog detalja: ograda stepeništa Dominikanskog samostana u Dubrovniku oblikovana je, u igri punina i praznina, u skladu s načelima morala vremena koje nastoji spriječiti prolaznike da ugledaju gležanj žene koja prolazi stubama. Kriza identiteta i relativizacija privatnog  prostora posljedica su medijskog nadzora i u korijenu su osjećaja tjeskobe suvremenog čovjeka, koji i sam sve više postaje otvoreni projekt. Metode konstrukcije/rekonstrukcije/dekonstrukcije tijela i identiteta odjećom u suvremenoj umjetnosti srodne su oblikovnim postupcima arhitekture: omatanje, plisiranje, tisak, drapiranje, pletenje, nabiranje (engl. folding), postupci koji označavaju manipulacije volumenom i siluetom odjeće, koji potenciraju oblik tijela ili ga negiraju, odnosno deformiraju. Ovdje tematiziramo odnos odjeće spram (individualiziranog, također kreiranog, u smislu „rada na sebi“, performativnog naspram pasivnog) tijela koje postaje jednakovrijednim odijelu, a ne negirano, deformirano, sputavano, neslobodno ili zakrivano, kako je to bivalo u prošlosti. Prema Oscaru Wildeu, maske nam govore više od lica, dok Van Gogh u pismima bratu preporuča napustiti svijet obrazina i nasloniti svoje lice uz lice same stvarnosti. Umjetnici teme iz povijesti umjetnosti, poglavito portretnu i religijsku umjetnost transponiraju u suvremenost, svjesni odgovornosti susreta s Drugim i opasnosti od inzistiranja na istosti te pokazuju kompleksnost toga susreta raznim metodama i strategijama, među kojima je i metoda participacije. Time se ukazuje na problem obezličenja, generiranog medijima. Postoji sloj pojmova koji je zajednički umjetnosti i društvu, a to je povijesnost jezika kojim umjetnost govori i kojim se služi.

Zaključno, različiti autorski pristupi kao mozaik slažu jednu od mnoštva mogućih slika suvremenih međuljudskih odnosa, naznačuju mogućnosti i/ili nemogućnosti njihove potpune realizacije, ljepotu i/ili težinu njihove stvarnosti, psihološku podlogu ili metodologiju razvoja. Suvremena umjetnost propituje stvarnost u kojoj nastaje, ponekad izmičući slučajnosti materijalnog postojanja ili „utjelovljenja značenja“,pomaže u razumijevanju svijeta, kako autoru tako i gledatelju (publici), iskustveni je katalizator za doživljaj individualne stvarnosti života, kao i medij predlaganja i oprobavanja novih (često alternativnih) mogućnosti za društvo. Umjetnost ima moć da te mijenja, da dotiče promatrača poput uboda (što Ronald Barthes naziva punctum) (prema tekstu Silve Kalčić u zborniku znanstvenog skupa „Odjeća kao simbol identiteta“, str. 147 – 165).