Grožnjan – izložba fotografija: Slavica Isovska – TKO I GDJE

U petak, 21.4.2017. godine u gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu održat će se otvorenje izložbe fotografija Slavice Isovske pod nazivom “Tko i gdje”.

Predgovor katalogu izložbe

Provokativan likovni projekt, izveden fotografskom tehnologijom, predstavlja Slavica Isovska. Nemoguće je komentirati ove radove, a da se ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Ona odabire dva motiva koja paralelno istražuje: pejzaž u kojeg je uklopljena ljudska figura. Već prvi pogled na radove izaziva nedoumice. Uobičajeno je da, pred ili usred nekog pejzaža, nalazimo ljude koji gledaju u kameru pa su zadovoljena pitanja identiteta, ali i ego-tripa. Osoba na ovim fotografijama izaziva začudnost jer je, na svim radovima, aparatu okrenuta leđima. Sljedeće značajke su da svi likovi bivaju smješteni u centralni prostor kadrova te da svi nose različita pokrivala za glavu.

Očišćena estetika eliminacije kolora, koristeći crno-bijele tonske gradacije, počiva na realističnom motivu. Pozadinu, koja je krajolik, autorica promovira formatima radova. Svi su horizontalno izduženi. Ovo sugerira filmski ekran, široko platno poput filmskog cinemascopea. U centralnom dijelu uvijek nalazimo osobu okrenutu leđima pa se čini kao da su pred nama scene filma, zaustavljeni filmski kadrovi. Podastrti rezultati izvedbe nose ideju akcije, performancea, jer snimanje ovih fotografija traži performativnu aktivnost. Začuđuje status modela te odnos s pejzažem. Slavica Isovska zna da kod prikazivanja lika promatrač očekuje formalni, fizionomski identitet modela. Osobu možemo poznavati ili ne, simpatična nam je više ili manje, ali uvijek je u pitanju neponovljivo obličje. No, na ovim radovima nema lica, ne nudi nam se identitet aktera. Ovo uvodi zanimanje za socijalni kontekst. Izbor pozadina znakovit je za projekt, kao i vrste pokrivala za glavu. Također, i činjenica da promatrač nema uvid u lice osobe. Očita je intencija prikrivanja identiteta tijela koja se nižu pred nama.

Autorica promatrača postavlja u neobičnu situaciju. Naviknuti na lice, na sljedećoj fotografiji ovog niza očekujemo prepoznavanje. No, umjetnica ostaje dosljedna pa na ni jednom radu ne nalazimo identitetske karakteristike. Osim uživljavanja u pejzaže, preostaje nam izučavanje pokrivala ili odjeće. I tu nailazimo na prepreke jer, danas postoji sloboda izgleda i oblačenja, bez obzira na dob, spol, rodno opredjeljenje. Primjećujemo: osoba nije odjevena na neki ekstravagantan način. Ni pokrivala ne odaju egzibicionizam. Umjetnica ne koristi neke posebne oblike pokrivala već uvriježene kape, šešire, beretke. Iako Slavica iskazuje sklonost pokrivalima za glavu, skoro do fetiša, ovdje sama vrsta pokrivala biva od sekundarnog značenja. Vezano za stil, figure sa fotografija unose nesigurnost u definirano određivanje osobe. Ipak, s izvjesnom dozom uvjerenja, zaključujemo da se radi o ženskoj osobi.

Šešir, kapa, beretka može izazivati impresiju do nivoa sviđanja ili želje posjedovanja. Izmiče nam odnos prema akterki jer nismo u mogućnosti doživjeti fizionomije. Ne znamo je li nam osoba simpatična. Iako na glavi nalazimo različite predmete, oni su moguća isprika za vizualne bilješke eksterijera koji su umjetnici važni. Ona, uz mijenjanje modnog detalja propituje niz pejzaža. Neki su zabilježeni u dubokoj perspektivi, a neki su, kao isječci ili prirodne barijere, sasvim blizu, odmah iza modela. Impresija koju promatraču ostavljaju ovi radovi zasigurno varira. Nekima će dojam osobe bez identitetskih oznaka biti naporan, možda čak i nelagodan. Možemo ih doživjeti kao ideju odlaska, znak odlučnosti okretanja leđa prošlosti. Također, ovisno o eksterijeru, ukoliko je pred figurom široki pejzaž ili pučina mora, rad donosi sentimentalne konotacije. Rad na kojem je ispred osobe i pred promatračem cesta koja se gubi u daljinu, asocira ideju odlaska, napuštanja, možda i bijega.

Stanje osobe na radovima možemo doživjeti na više načina. Jedan od njih je da se oslonimo na energiju pejzaža u pozadini te udaljenost osobe od zadnjeg plana. Drugi oslonac može biti tip, oblik pokrivala i položaj, stanje kose koja je vidljiva. Figure su depersonalizirane ali, kombinacija unosi energiju iskaza stanja. Inverzijom pozicije ljudskog motiva, oblici više ne odražavaju uobičajenost, već promišljanje autorice koja želi izreći svoje osjećaje. Nižući bića pokrivenih glava, uranjajući ih u pejzaže, ona zapravo istražuje ambivalentnost svakodnevnice.

Nama, koji znamo tko je autorica i osoba s fotografija, projekt je manje začudan. Ali, kad se ovi radovi nađu na nekoj lokaciji gdje se ne zna autor niti identitet osobe koja je na fotografiji, one postižu znatno dramatičniji dojam. Čini se kao da ovim projektom autorica provocira poplavu selfija, fotografija samih sebe objavljivanih na društvenim mrežama. Također, i kao protest protiv napada reklamama na kojima se uvijek vide lica koja se smiješe promovirajući vrijednost, posebnost proizvoda kojeg nalazimo pored osobe.

Čini se da umjetnica problematizira dvije teme: identitet i lokaciju. Ovi pojmovi često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni te izuzmemo fanatizam nacionalističkih ideja i okruživanje bodljikavom žicom, ostaje mikrolokacija koja podrazumijeva susjedstvo, ulicu, dom. U ovom projektu, likovi/motivi sami su sa sobom, da bi se, autoričinom režijom, materijalizirali u konceptualnom obliku. Radovi propituju osobnost, koja je u suvremenom vremenu potisnuta. Krupnom kapitalu nisu potrebne osobe, već poslušna radna snaga. Pitanje identiteta pitanje je suvremenog svijeta. Očit je problem državnih administracija. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, podjela pučanstva, birokraciji daje pravo na grube segregacije. Razumljivo je da ne postoje čiste nacionalne države no, stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. Nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Nekada su se pod krinkom religije odvijali vjerski ratovi, a sada se vode nacionalni ratovi. Kad se preciznije pogleda uvijek se kao krivac otkrije interes gramzivog stjecanja profita.

Mijenjanje okoline još je jedan vid premise Slavice Isovske. Pojam kretanja, promjena mjesta može inicirati, označavati više odaziva u memoriji. Ove fotografije s glavnim likom koji nam se pokazuje s „krive strane“ mogu označavati solidarnost s ljudima koje nazivaju izbjeglicama. Hodanje, putovanje, oznaka je aktivnosti, ali i spasonosnih, egzistencijalnih značenja. Iskustvo putovanja ruši usmrđenu, rigidnu administraciju. Slavica, obrađujući niz lokacija, plasira ideju odlazaka/dolazaka koji označuju mijenu. I ovaj projekt tematizira jednu od strukturalnih karakteristika tijeka. Primjetno je da se okular bavio očevidom istog modela, ali upravo ta provokativna sličnost motiva u raznolikom ambijentu, postaje kvaliteta cijele kolekcije. Provokaciju budi spoznaja da je otisak prsta manje provokativan od osobe kojoj ne vidimo lice.

Moramo uložiti napor kako bismo proniknuli u ovaj niz neuobičajenih spojeva oblika i ideja. Moguće je da pejzaži pripadaju davnom sjećanju autorice. Za razliku od njih, osobe izgovaraju stav iz recentne pozicije. Likovi prenose umjetničine dileme. Njeni akteri se nikome ne obraćaju doli pejzažu. Ovu seriju može se prezentirati kao neku vrstu dnevnika. Nabrajanje lokacija bile bi rečenice, a promjena pokrivala označava interpunkcije. Detalji su prepoznatljivi, no radovi djeluju kao nadrealističke kompozicije. Nalazimo se pred nizom koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Poput stilskih vježbi. Umjetnica nam sugerira, hrabro okrećući se od leće, preispitivanje naše ega. Priznati si i one stvari koje smo potisnuli tako duboko da ni svijest ne dopire do njih. Ona traži od nas da krenemo u potragu za vlastitom slobodom prema kojoj njeni likovi gledaju, planiraju, a možda i kreću.

Eugen Borkovsky, IV, 2017.

 

O autorici

Slavica Isovska rođena je 1980. godine u Kopru. Diplomirala je fotografiju na Višoj strukovnoj školi u Sežani. Izlagala je na četrnaest samostalnih i više od četrdeset kolektivnih izložbi (Brtonigla, Buje, Celje, Čakovac, Firence, Grimalda, Grožnjan, Koper, Ljubljana, Maribor, Momjan, Novigrad, Pazin, Rijeka, Sarajevo, Sežana, Štanjel, Trst, Vodnjan, Zagreb,…). Nagrađivana je nekoliko puta. Članica je Udruge fotografa Istre (UFI). Fotografijom se bavi dugi niz godina s posebnim interesom za dokumentarnu fotografiju i umjetničku ekspresiju. Radi kao asistentica na Fakulteti za humanistične študije u Kopru, gdje predaje reportažnu fotografiju. Organizira tečajeve fotografije i vodi fotografske izlete. Živi u Briču.