Grožnjan – izložba fotografija: Slavica Isovska – “Iza urbanog horizonta, Šutka”

Otvorenje: petak, 20. IX. 2013. godine u 19 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan.

Otvorenje: petak, 20. IX. 2013. godine u 19 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan.

Predgovor katalogu:

Iza urbanog horizonta: Šutka

Ova likovna prezentacija nudi seriju bilješki fotografskom kamerom koju potpisuje Slavica Isovska. Niz fotografija kojima nas okružuje rezultat je kreativnog istraživačko – dokumentarističkog činjenja ostvarenog tijekom 2012. godine. Autorica u žižu uzima neuobičajeno ljudsko kao temu za fotografske zapise. Slavica odlazi u naselje Roma naoružana fotografskom kamerom. Nakon boravka na lokaciji vraća se bogatija za uzbuđujuće dojmove te sa obilnom serijom neponovljivih autorskih fotografija. Vlasnici zabilježenih lica i atmosfera na ovom nizu radova su stanovnici naselja Šutka, u blizini Skopja u Makedoniji. Ovo saznanje dovodi nas do sadržajne obujmice cijele serije.
Nomadski način života uvijek nam se čini privlačnim. Tu podrazumijevamo pustolovine i nepredviđene događaje u nizu. Urbani čovjek nomadsko u sebi prakticira putovanjima. Za pravo nomadstvo nemamo hrabrosti. Obično se ideja ostvaruje putovanjima uokvirenim programom turističke agencije. Romi ne putuju tako. Oni se ne vračaju na sigurno mjesto. Romi su tradicionalno nomadski narod porijeklom iz sjeverozapadne Indije gdje i danas ima jezika kojima je romski jezik srodan. Migracije počinju u IX. stoljeću da bi se u XVI. stoljeću proširili Europom. Danas, širom svijeta, Roma ima između deset i dvanaest milijuna. Tri su glavne etničke zajednice na koje su se Romi podijelili ovom ekspanzijom, to su: Gitanes, Kalderash i Manush. U vjerskom pogledu ima ih kao pravoslavaca, muslimana, katolika, ali i pripadnika drugih religija. Osmog travnja obilježava se Svjetski dan Roma. Zbog njihovog nomadskog načina života, oduvijek je postojalo nepovjerenje između Roma i njihovih dosadnih sjedilačkih susjeda. Za njih još uvijek vlada uvjerenje da su prosjaci, lopovi, neprilagodljivi za sjedilački život i posao. Zbog svega toga bili su izlagani čestim progonima. I danas.
Slavica Isovska zna ove podatke. U svom nomadskom poduhvatu istražuje socijalna i emocionalna stanja aktera ali preispituje i svoje stavove. Ona bilježi estetski nesklad na kojeg nailazi: raskoš tik uz neimaštinu koja se događa iza horizonta urbanog načina života. Nama, dresiranim stanovnicima zapadnih demokracija, pregršt situacija koje zagledamo na fotografijama, čini se bizarnima. Ta drugačijost očituje se gdje god nam pogled zastane. Na ovakvoj lokaciji teško je snimiti neku estetiziranu, čistu, fotografiju u koju neće uletjeti sumnjiv, nepoželjan detalj. Scene možemo i režirati, moliti sudionike da poziraju, sužavati ili širiti kadar. Raskošno bogatstvo socijalno upitnih detalja u eksterijeru ili interijeru naprosto se lijepi u kadrove.
Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike promišljene cjeline. Autorica odlazi, boravi i snima na lokaciji koja joj je zanimljiva. Niz zabilježenih rezultata nama se čini poput izvješća, reportaže. Tu je sijaset scena koje karakteriziraju svakodnevnicu egzotičnih stanovnika. Iako je primjetno relaksirano stanje aktera, autorica nam podastire hijerarhijski ustroj zajednice. Možda nedostaje erotika ili mogući neskladi unutar naselja. No, u drugom čitanju radova i tu bivamo zadovoljeni. Autorica ne naglašava socijalno problematične situacije, zaključke moramo donositi sami. Narativnost svodi na minimum te promatraču ostavlja nadogradnju i zaključke o događajima koje je zabilježila. Razvijajući projekt, autorica odustaje od kolora te odlučuje staviti naglasak na portretne situacije. Postav karakterizira ljudsko: portret ili figura cigana. Na svim fotografijama prisutni su ljudi. Ponekad ih nalazimo u akciji a ponekad su zabilježeni u glumljenju pred objektivom. Pored odličnih portreta pojedinog stanovnika Šutke, autorica plasira i situacije, prostore u kojima ljudi žive, scene u koje su uklopljeni akteri. Fotografkinja ulazi u naselje, dvorišta, kuće, životne prostore stanovnika. Oni joj dopuštaju prisustvo. Čini se da ju ne doživljavaju kao ugrozu.
Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala tendenciozan pristup odnosu pasivno – aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Po tom shvaćanju, seljenje, mijenjanje životne lokacije, aktera obilježava neozbiljnošću. Nevjerojatno ali istinito je da su neki ljudi bili u stanju četrdesetak godina provesti na istom radnom mjestu živeći od djetinjstva na istoj lokaciji. Možda oni raspolažu nekim osobnim mirom ali nameće se ideja dosade, monotonije, uobičajenosti svakodnevnice. Novo vrijeme divljeg kapitalizma prisiljava nas sve više na nomadstvo. Nismo više sigurni ni kada smo u statusu zaposlenog građana. Dogodilo se preklapanje, alter postmodernizam prepoznaje ideju promjene i interpretacije Svijeta prema ideji maštovitog kreativca. Ovo nije nomadizam šezdesetosmaša već nomadizam nesigurnosti. Slično romskom pristupu životu. Nove generacije ne računaju na penziju. Način i stil života prepuštaju na volju tvorcu koji više nije Bog već netko od nas. Bog izvan nas je odavno umro. Uz edukaciju i shvaćanje stalnog tijeka i mijenjanja svega čime smo okruženi ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje način doživljavanja. Ovdje prikazan način egzistencije nomadskog naroda u ideji fiksiranja na lokaciju, uvlači i nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta oko nas. Svjedočenje tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Trenutak prepoznavanja stanja postaje događaj.
Autorica svojim radoznalim objektivom stvara album, na tragu dnevničkog zapisa. Ovjekovječuje trenutak atmosfere ili lik s kojim sklapa vizualnu konvenciju. Rezultat je više nego dokument. Na radovima čitamo cijeli proces – od pristajanja snimanoga do znatiželje snimatelja, od dopuštenja za upad u vrijeme snimanoga ispred objektiva, do žurnog i pažljivog lovca na trenutak s druge strane kamere. Činjenica psihološke interakcije daje posebnu kvalitetu svjetlosnim zabilješkama. Izraz lica, gesta portretiranih, ambijenti, detalji zahvaćeni okularom, nose različite dojmove. Isovska na lokaciji krade krokije stanja stanovnika neobičnog naselja. Ova krađa, na zadovoljstvo kradljivca i pokradenog, biva prenesena na matricu i sažeta u format umjetničkog predmeta.

Eugen Borkovsky, IX. 2013.

 

Biografija:

Slavica Isovska rođena 1980. godine u Kopru. Diplomirala je fotografiju na Višoj strukovnoj školi u Sežani. Izlagala je na nekoliko samostalnih i više kolektivnih izložbi. Nagrađivana je nekoliko puta. Članica je Udruge fotografa Istre (UFI). Fotografijom se bavi dugi niz godina s posebnim interesom za dokumentarnu fotografiju i umjetničku ekspresiju. Živi i radi u Momjanu.
Adresa: Brič 16a, 52462 Momjan, HR, moby: 00386 31 573 108, e-mail: [email protected]