Gisèle Freund

Fotografkinja, teoretičarka fotografije,doktor fotografije. Kad sam odlučio predstaviti je u ovoj kolumni, razlozi su bili sljedeći: intelektualka-fotograf, teoretičarka i povjesničarka fotografije i praktičar (umjetnica).

Gisèle Freund –  fotografkinja, teoretičarka fotografije, doktor fotografije. Kad sam odlučio predstaviti je u ovoj kolumni, razlozi su bili sljedeći: intelektualka-fotograf, teoretičarka i povjesničarka fotografije i praktičar (umjetnica).

Rođena je u Njemačkoj (1908 ili 1912 godine, nije poznato), no život joj je vezan uz Francusku. Bila je uvijek orijentirana prema umjetnosti, protivnik fašizma. Smatrali su je borcem i intelektualkom s fotografskim aparatom.

Fotografijom se počela baviti 1928. godine (Leica). Izuzetno je zanima slikarstvo, sociologija i književnost. Napisala je doktorat o povijesti fotografije, koji je bio jedan među prvima u svijetu. Kod nas je poznata po izvrsnoj knjizi, studiji Fotografija i društvo koja je napisana 1974. godine. U toj knjizi govori o prednostima, ali i zloporabi fotografije. Kad je radeći na doktoratu (doktorirala je 1936.godine) upoznala u biblioteci slavnog Waltera Benjamina, intelektualca širokih obzora, filozofa, literarnog kritičara, prevoditelja, bilo je to u njezinom životu važna prekretnica. Isto tako na nju je djelovao i Andre Malraux.

Snimala je reportažne snimke, no predmet znatno većeg interesa bili su portreti. Tehnički aspekt fotografije manje ju je zanimao, više se koncentrirala na izraz lica, ekspresiju. Krećući se u umjetničkim i intelektualnim krugovima, Freund fotografira pariške intelektualce, pisce, slikare, filozofe. Između ostalih to su portreti sljedećih slavnih osoba: Louis Aragon, Walter Benjamin, André Breton, Jean Cocteau, Colette, Marcel Duchamp, TS Eliot, André Gide, James Joyce, André Malraux, Romain Rolland, Jean-Paul Sartre, Elsa Triolet, Paul Valéry, Virginia Woolf. Nakon okupacije Francuske živi u Argentini, Meksiku, zemljama Latinske Amerike. Tu je fotografirala Evu Perón, Diegu Riveru i Fridu Kahlo. Živjela je i u Japanu, na Bliskom istoku, u SAD-u. Od 1947. godine do 1954. radila je za fotografsku agenciju Magnum.

Karijeru je završila kao službeni fotograf, tadašnjeg francuskog predsjednika Mitterannda. Koliko se zna, to su bili njezini posljednji portreti. 1991. godine priređena je retrospektivna izložba njezinih fotografskih uradaka i to je bila prigoda da se najšira javnost upozna s radom ove izuzetne umjetnice koju su mnogi više doživljavali kao teoretičarku. Otkriće je bilo veliko. Preminula je 2000. godine.

Odabrao: Krešimir Mikić