Fotolaboratorij

Klasični fotolaboratorij uvijek je plijenio pažnju, što zbog tame u kojoj se odvijaju neki fotografski postupci, što zbog neizvjesnosti koja je uvijek prisutna pri fotografiranju i obradi klasičnih fotografskih medija. Moderni “digitalni” fotolaboratorij nema toliko mistike u svojoj pojavnosti i pri kreiranju rezultata, no unatoč tome pruža mnogo zadovoljstva u kreativnom procesu obrade fotografija.

Koji god fotografski univerzum odaberemo, dobro je uputiti se u neke temeljne činjenice pa krenimo redom:

Klasični fotolaboratorij

Klasični je fotolaboratorij zamračen, dobro ventiliran prostor u kojem se razvijaju filmovi i izrađuju fotografije na klasičan fotokemijski način. Fotolaboratorij se može i improvizirati, no za kvalitetan rad, bolje je kad je to prostor rezerviran samo za tu namjenu.

Sl. 1: Premda neugledno izgleda, u klasičnom fotolaboratoriju mogu se događati raznovrsna čuda koja su svojedobno revolucionalizirala svijet likovnosti. Pri opremanju fotolaboratorija za obradu filma i izradu fotografija na fotopapiru, dobro je odvojiti mokar dio procesa obrade (razvijanje, fiksiranje, ispiranje) (1) od dijela za povećavanje i sušenje fotografija (2), gdje će najviše mjesta trebati aparatu za povećavanje (a) i sušilici za fotografije (b).

Negativ i pozitiv

Sl. 2: Fotografija se zasniva na djelovanju energije fotona na materijale osjetljive na svjetlo. Što je više svjetla (bijelo), to će jača energija djelovati na neku plohu fotoosjetljivog medija pa će ona postajati tamnija (crno) što više svjetla na nju padne. Ta pojava stvara negativ slike (1) koja je projicirana na fotoosjetljivu plohu. Kako bi fotografija odražavala zbilju, potrebno je iz negativa napraviti pozitiv, pri čemu će se ponoviti procesi djelovanja svjetla na fotoosjetljive materijale (2), tj. sve što je bilo na negativu bijelo, na pozitivu postaje crno i obratno.

Kemijski procesi u fotolaboratoriju

Nakon eksponiranja u fotoaparatu, na filmu se nalazi pritajena (tzv. latentna) slika koja nije stabilna jer je film još uvijek osjetljiv na svjetlo. To znači da se mora čuvati u potpunom mraku do kemijske obrade poznate kao “razvijanje” filma.


Sl. 3:
Standardna oprema za razvijanje filma u roli: posude za razvijanje s držačima filma (1), menzure za precizno određivanje količina rastopina i stakleni štapići za miješanje (2), boce za držanje kemikalija (koje omogućuju istiskivanje zraka kako bi se spriječila oksidacija razvijača, 3), lijevak (4), crijevo za vodu s filtrom koji blokira prodor oštrim zrncima nečistoće pri ispiranju filma (5), toplomjer (6) i kvačice za vješanje filma pri sušenju (7).

Razvijanje crno-bijelog filma

Razvijanje filma obavlja se u potpunom mraku. Plan-filmovi razvijaju se u posebnim kadama (pojedine ploče filma pričvršćene su u nosačima koji ih pridržavaju i osiguravaju razmak od susjedne ploče filma), a za razvijanje filmova u roli, postoje posebne zatvorene posude koje blokiraju prodor svjetla na film (film se mora namotati na nosač i staviti u posudu u potpunom mraku, što se može obaviti i u vreći nepropusnoj za svjetlo). Takve posude omogućuju nastavak razvijanja u osvijetljenom radnom prostoru. Postoje i sustavi za razvijanje koji omogućuju da se sve faze procesa obave na svjetlu (od namatanja filma do završetka procesa).

Razvijanje se obavlja prema određenu redoslijedu pri odgovarajućoj temperaturi kemikalija (optimalna temperatura je 20°C), a svaka faza ima i točno određeno trajanje. Trajanje svake faze određeno je vrstom i koncentracijom kemikalija. Razvijač se može razrijediti i do omjera 1:200 (razvijač: destilirana voda). Time se drastično produžuje i vrijeme razvijanja, a rezultat je tzv. “mekani negativ”, tj. negativ velika dinamičkog raspona i slaba kontrasta (primjerice, kad se fotografira bljeskalicom ili na jakom suncu, sjene će kod takva razvijanja imati slabiji kontrast, tj. postat će “mekše”). Razvijača ima više vrsta, primjerice: sitnozrnati, grubozrnati, grafički, s antioksidansima (dulje trajanje) itd. Koji ćemo razvijač uporabiti, ovisi o vrsti filma pa ćemo film niske osjetljivosti i sitnog zrna razvijati sitnozrnatim razvijačem, a kod postupaka povećanja osjetljivosti filma, uporabit ćemo visokoaktivni razvijač koji daje grubo zrno. Razvijače možemo nabaviti već pripremljene kao otopine koje je potrebno razrijediti prije primjene. Razvijači se razrjeđuju destiliranom vodom (obična voda iz slavine može imati otopljene minerale koji nepovoljno utječu na tijek razvijanja). Osim klasična postupka razvijanja s više kemikalija u više faza, postoje i procesi razvijanja samo jednom kupkom. Kod njih je važno napomenuti da sadrže amonijak i da se ne mućkaju. Nakon šest minuta razvijanja, rezultat je negativ visoka kontrasta. Ovi postupci nisu za sve vrste filmova i njima se ne može upravljati kontrastom i dinamičkim rasponom rezultata.

Nakon što ste proučili upute proizvođača kemikalija za razvijanje i pripremili sve kemikalije u zasebnim posudama, možete početi postupak razvijanja prema sljedećim fazama:

  1. Namakanje – 30 sekundi namakanja u mekoj vodi pripremit će emulziju filma za sljedeće faze razvijanja i isprat će zaštitnu boju. Namakanje je važno i ako se razvijač koristi više puta.
  2. Razvijanje – razvijač se brzo i ravnomjerno ulijeva u posudu za razvijanje, a nakon ulijevanja, potrebno je protresti posudu kako bi izašli mjehurići zraka. Nakon toga, razvijač se mućka 15 sekundi (valjanjem posude po stolu ili okretanjem kalema) kako bi se omogućilo djelovanje razvijača jer se, uz emulziju, pri razvijanju formira stacionarni sloj razvijača. Razvijanje može trajati od nekoliko minuta do tričetvrt sata, a određuje se prema uputama proizvođača. Ovisi o vrsti i osjetljivosti filma, kemijskom sastavu razvijača, temperaturi razvijača, koncentraciji otopine i ponavljanju mućkanja. Mućkanje bi trebalo ponavljati svake minute tijekom razvijanja. Svako mućkanje neka traje 15 sekundi.
  3. Prekidanje razvijanja – prekidna kupka ili stop-kupka može biti voda, a kod brzih razvijača, u uporabi je blaga otopina octene ili limunske kiseline. Prekidnom kupkom prekida se razvijanje jer kisela kupka neutralizira alkalijski razvijač nakon nekoliko sekundi. Trajanje je prekidne kupke pola minute.
  4. Fiksiranje – fiksir se ulijeva kao i razvijač: brzo i ravnomjerno. Nakon ulijevanja, posuda se protrese i fiksir se mućka 15 sekundi valjanjem posude po stolu ili okretanjem kalema. Fiksir učvršćuje emulziju i odstranjuje neosvijetljene srebrne halogenide, a nakon jedne minute fiksiranja, film se može izložiti svjetlu. Trajanje fiksiranja određuje se prema uputama proizvođača i ovisi o vrsti fiksira, njegovoj temperaturi, koncentraciji otopine i mućkanju. Mućkanje se ponavlja svake minute i traje bez prekida 15 sekundi.
  5. Ispiranje – ispiranje se obavlja čistom filtriranom vodom. Prije nego što ćemo film izvaditi, u vodu se stavi sredstvo za omekšavanje kako bi se pri sušenju filma spriječilo stvaranje mrlja od tvrde vode. Ova se pojava može spriječiti i ispiranjem u mekoj vodi.
  6. Sušenje – film se suši tako da se objesi u zasjenjeni prostor gdje nema prašine. Sušenjem emulzija očvrsne. Nakon sušenja najbolje je film narezati na segmente koji se pohrane u plastične zaštitne etuije.
  7. Iste kemikalije mogu se koristiti više puta za razvijanje nekoliko filmova ili fotografija. Potrošene kemikalije ne smiju se bacati u odvod, već se moraju pohraniti na ovlaštenom odlagalištu (razvijači su lužine, a iz fiksira se može i reciklirati srebro).

Opaska: Crno-bijeli dijapozitiv može se dobiti od crno-bijelog negativa ako se nakon prekidne kupke izbljeđivanjem odstrani upravo razvijeno metalno srebro. Nakon toga, film se reeksponira, tj. izlaže svjetlu ili se kemijski “zamagljuje” i razvija u drugom razvijaču kako bi se razvili reeksponirani srebrni halogenidi. Na kraju, slijede fiksiranje, ispiranje i sušenje.

Razvijanje filmova u boji

Razvijanje filmova u boji obavlja se prema standardiziranim postupcima ovisno o vrsti filma (što je navedeno na pakiranju filma, a za negativ filmove najčešće je u uporabi postupak C-41). Ovi postupci zahtijevaju preciznu kontrolu temperature i koncentracije otopina, kao i adekvatnu tehničku podršku. Razvijanje filmova u boji postalo je praksa specijaliziranih servisa koji danas nude i digitalizaciju fotografija, kao i izradu fotografija na fotopapiru.

Osim klasičnih postupaka razvijanja, postoje i eksperimentalni postupci, kao što je razvijanje negativa kao dijapozitiva i obratno ili pak razvijanje filma u boji postupkom razvijanja za crno-bijeli film. Ovim postupcima možemo dobiti zanimljive otklone boja.

Izrada crno-bijelog pozitiva na fotopapiru i povećavanje fotografija

Iz negativa na filmu pozitivi se u klasičnoj izradi fotografija na fotopapiru mogu dobiti:

  1. Kontaktnim postupkom. Pritom se negativ polaže direktno na fotopapir i osvjetljuje nekim izvorom svjetla. Ovakvim načinom dobivanja pozitiva, pozitivna slika jednako je velika kao i negativ. Stoga je ova tehnika u uporabi kod plan-filmova većih formata, ali i za arhivske kontaktne kopije na kojima se mogu vidjeti male pozitivne slike.
  2. Optičkim povećanjem pomoću aparata za povećavanje. Ovaj postupak omogućuje izradu velikih povećanja i iz negativa malog formata. Zrnatost uzrokovana veličinom srebra može pritom postati jako zamjetna.

Različite vrste fotopapira omogućuju širok raspon primjena i prilagođavanja krajnjeg rezultata. Fotopapiri mogu biti u standardiziranim dimenzijama, različitim debljinama papira, različitim gradacijama (u rasponu kontrasta 0 – 5), na različitim vrstama podloge (neprozirni kartoni, poliester, papiri prevučeni polietilenom) i s različitim stupnjem finalne obrade površine fotopapira (mat, polumat, sjajna površina, površina s teksturom).

Jedan od najčešće korištenih fotopapira jest tzv. baritni fotopapir koji se sastoji od emulzijskog sloja, baritnog sloja i podloge, od kojih svaki ima određenu funkciju:

  • Emulzijski se sloj sastoji od srebrnih halogenida i želatine životinjskog podrijetla. Na emulziju može biti nanesen i zaštitni sloj kojemu je dodan otvrđivač koji štiti emulziju od oštećenja pri manipulaciji;
  • Baritni sloj izravnava neravnine i povećava kontrast slike, a i izuzetne je bijele boje;
  • Podloga fotopapira mora biti dimenzionalno stabilna, tj. ne smiju joj se mijenjati širina i duljina, ne smije upijati vodu, ne smije se savijati pod utjecajem topline ili vlage iz zraka, mora biti kemijski inertna s emulzijskim slojem.

Fotopapiri mogu biti pripremljeni za sljedeće postupke: negativ – pozitiv (crno-bijeli i materijali za fotografije u boji) i dijapozitiv – pozitiv (preobratni fotopapiri).

Izrada pozitiva na fotopapiru

Sl. 4, 5, 6, 7: Pozitiv na fotopapiru izrađuje se na sljedeći način:

  • Neke vrste fotopapira nisu osjetljive na svjetlo određene boje pa je s njima lakše raditi u fotolaboratoriju jer se pri radu može uporabiti sigurnosno svjetlo (primjerice, bromidni fotopapir nije osjetljiv na narančasto svjetlo). Prije izrade pozitiva, potrebno je provjeriti djeluje li sigurnosno svjetlo koje osvjetljuje radni prostor fotolaboratorija na fotopapire s kojima radimo. Izložite sigurnosnom svjetlu (1) na 1 – 2 minute jedan komadić fotopapira s kojima ćete raditi i razvijte ga uobičajenim postupkom (nakon vađenja fotopapira iz pakiranja, dobro zatvorite zaštitnu ambalažu s ostalim fotopapirima). Ako nakon razvijanja fotopapir nije promijenio boju, vaše je sigurnosno svjetlo ispravno, a ako fotopapir dobije sivu boju, to je znak da je sigurnosno svjetlo pogrešne boje (za bromidne fotopapire sigurnosno svjetlo mora biti narančasto, za orto fotopapire crveno, a pankromatski se fotopapiri obrađuju u mraku jer su osjetljivi na sve boje).
  • Nakon provjere sigurnosnog svjetla, potrebno je namjestiti svjetlo aparata za povećavanje (2) kojim će se negativ projicirati na fotopapir. Svjetlo mora ravnomjerno osvijetliti projekcijsku plohu (3).
  • Negativ se stavlja s emulzijom prema dolje u odgovarajući nosač s maskom (4). Maska mora biti odgovarajućeg formata i mora se priljubiti uz negativ, čime se onemogućuje njegovo savijanje.

  • Veličinu povećanja određujemo podizanjem ili spuštanjem aparata za povećavanje (5).
  • Projicirani negativ izoštravamo objektivom aparata za povećavanje (6). Objektiv ima mehanizam za izoštravanje i prsten za otvor blende (zaslona). Manji će otvor zaslona oslabiti svjetlo i produljiti ekspoziciju (-/+ jedna blenda = dvostruko duže ili kraće eksponiranje).
  • Fotopapir se namješta pod zaštitnim svjetlom ili u potpunom mraku. Za precizno određivanje trajanja osvjetljivanja, potreban je sat za eksponiranje koji u namještenom intervalu uključuje i isključuje svjetlo aparata za povećavanje.

  • Ekspozicija se može utvrditi svjetlomjerom (osjetljivost je fotopapira cca ISO 3) ili eksperimentalno na sljedeći način: na manjem komadu fotopapira zapriječimo eksponiranje (primjerice, maskom od kartona). Uključimo sat za eksponiranje i eksponiramo dio po dio fotopapira u podjednakim vremenskim razmacima (7). (Svaki se segment dvostruko dulje osvjetljuje od prethodnog, primjerice: 5, 10, 15, 20, 25 i 30 sekundi).
  • Nakon eksponiranja, fotopapir se potapa u razvijač (8) emulzijom prema razvijaču (30 sekundi), a nakon toga, okreće se emulzijom prema gore. Jedan kraj posude u kojoj razvijamo polagano se diže i spušta, čime se miješa (mućka) razvijač. Emulzija se ne dodiruje jer je u ovoj fazi obrade mekana i može se lako oštetiti. U prvoj fazi razvijanja nema bitnih promjena, no nakon nekog vremena, počinje se pojavljivati pozitivna slika. Razvijanje je gotovo kad se postigne puno zacrnjenje (trajanje razvijanja određuje se prema uputi proizvođača razvijača, a obično traje 2 minute). Nakon razvijanja, fotografija se stavlja u prekidnu kupku, a nakon prekidanja, u fiksir. Trajanje fiksiranja određuje se prema uputi proizvođača, a ovisno je o podlozi fotopapira, temperaturi i vrsti fiksira. Obično traje od 2 do 10 minuta. Za kratko fiksiranje, fiksir mora biti jače koncentracije kao za fiksiranje filma. Nakon polovice vremena fiksiranja, može se uključiti bijelo svjetlo i provjeriti rezultat.

  • Nakon što smo utvrdili koja je varijanta osvjetljivanja dala najbolje rezultate, postavljamo pun format fotopapira (9) i eksponiramo ga u tom intervalu (10). Nakon kemijske obrade (8), slijede ispiranje i sušenje na zraku ili u sušilici, ovisno o vrsti podloge fotopapira.

Efekti u tamnoj komori


Sl. 8: Fotografije se mogu kreirati kao kolaži spajanjem više fotografija u jednu kompoziciju naizmjeničnim maskiranjem i eksponiranjem segmenata na fotopapiru. Taj je postupak mogao biti iznimno zahtjevan. Danas se softverskim manipulacijama to radi mnogo lakše. Osim temeljnih tehnika za povećavanje fotografija, u tamnoj komori u primjeni su i različite tehnike za poboljšanje rezultata pri povećanju negativa kao što su: dosvjetljivanje (1, eng. burn) ili maskiranje (2), tj. izbjegavanje eksponiranja (eng. dodge) određenih dijelova koje želimo potamniti ili ostaviti svjetlije. Uz te se tehnike u tamnoj komori mogu izrađivati i kolaži (maskiranjem i montiranjem isječaka različitih ili istih negativa), fotogrami (postavljanjem različitih predmeta na putu svjetla do fotopapira, 3), kemogrami (razvijanje nanošenjem razvijača kistom, potapanjem eksponiranog fotopapira u hladan razvijač i razvijanje prstom pri čemu toplina s prsta zagrijava razvijač samo na dijelovima fotopapira koje dodirujemo; razvijač nije aktivan na nižim temperaturama), solarizacije (7, dodatnim kratkim osvjetljivanjem fotopapira za vrijeme razvijanja), bareljefi (6, uporabom kontrastnih negativa i pozitiva), retikulacije (mreškanje emulzije uzrokovano velikim temperaturnim razlikama kupki), cijanotipija (4), toniranja (sepija, 5) itd. 

Digitalni fotolaboratorij


Sl. 9:
Za digitalni fotolaboratorij dovoljno je imati računalo (1) sa softverom za grafičku obradu (to može biti program GIMP ili primjerice softveri NIK koji su besplatni, a njima se mogu kreirati vrhunski rezultati) i zaslon računala na kojem prikazujemo sliku (2). Opremljeniji digitalni fotolaboratoriji imaju i kvalitetni pisač (3), skener za skeniranje filmova i fotografija na papiru (4), dodatne vanjske memorijske jedinice (5), odgovarajuću rasvjetu za provjeru ispisanih fotografija (6), uređaj s kontroliranim jačim svjetlom za detaljniju provjeru ispisa (7) itd. Možemo još tome dodati i povezivanje sustava s nekim “oblakom” (eng.
Cloud) za pohranu i čuvanje digitalnih fotografija i samo nebo postaje granica našem prodoru na međunarodnu fotografsku scenu.

Digitalni fotolaboratorij sustav je računalnog hardvera i softvera za obradu fotografija.

U osnovni hardver digitalnog fotolaboratorija ubrajamo računalo s periferijskim dodacima (tipkovnica, tablet, miš) i zaslon računala. Dodatni hardver digitalnog fotolaboratorija čine memorijske jedinice i čitači kartica, skener, ispisni uređaji s opremom i uređaji za ugađanje (kalibraciju) sustava. Digitalne fotografije mogu biti velike datoteke s velikim brojem podataka, a obrada fotografija većih dimenzija zahtijeva primjerenu snagu računala s dovoljno radne memorije. Digitalna je fotografija kompleksna za prikazivanje pa će za potpunu kontrolu boja i tonskih vrijednosti dobro doći i profesionalni zasloni računala za grafičku obradu. Ti zasloni imaju dobru definiciju boja, proširen dinamički raspon i širi gamut od obična uredskog zaslona, a sve je to potrebno kako bi se mogle prikazati finese koje su bitne pri obradi fotografija. Profesionalni se zasloni mogu i precizno ugađati (kalibrirati). Ugađanjem se postiže uniformnost boja i kontrasta unutar pojedinih komponenti sustava za obradu i realizaciju digitalnih fotografija, kao i ugođenost sustava u cjelini.

Softver digitalnog fotolaboratorija čine računalni programi za obradu i arhiviranje digitalnih fotografija. Softver dijelimo na programe za osnovnu obradu i programe za profesionalnu obradu. Neki su programi besplatni (primjerice, Gimp), a neki se moraju kupiti (primjerice, Adobe Photoshop). Poneki se profesionalni programi mogu i unajmiti na određeno vrijeme. Većina proizvođača digitalnih fotoaparata uz fotoaparat isporučuje i kvalitetan softver za arhiviranje i obradu fotografija pa nije potrebno nabavljati posebni softver.
Neki su programi prilagođeni grafičarima i pripremi digitalnih fotografija za grafičku industriju (Adobe Photoshop), a drugi prilagođeni fotografima i nazivamo ih “digitalnim fotolaboratorijima” (Adobe Lightroom, DxO, NIK…). Razlika je u tome što digitalni fotolaboratoriji nemaju niz opcija i alata koji su nužni u pripremi fotografija za ispis, tisak ili objavljivanje u elektroničkim medijima.

Digitalni fotolaboratorij


Sl. 10:
Osim računalnog dijela, digitalni fotolaboratorij mora biti opremljen i adekvatnom rasvjetom koja će omogućiti kontrolu ispisa i uspoređivanje dobivenih rezultata sa slikom na zaslonu računala (više…).

Prije obrade digitalnih fotografija, treba obratiti pozornost na sljedeće:

  1. Zaslon računala treba biti kalibriran i s odgovarajućim ICC-profilom (vidi poglavlje Reprodukcija boja na digitalnoj fotografiji). U protivnom će fotografija izgledati drukčije na drugim zaslonima i na ispisu.
  2. Sve promjene treba raditi na kopiji fotografije, a posebno treba čuvati originale.
  3. Mrlje, neželjene detalje i sl. treba odstraniti prije prilagodba svjetline, kontrasta i boje.
  4. Prilagodbe i promjene mogu se ograničiti samo na neke dijelove fotografije ako to omogućuje program za obradu. Osim toga, ako program za obradu omogućuje rad s više slojeva, kopiranjem temeljnog (pozadinskog) sloja (eng. background), promjene se mogu obaviti samo na novonastalu sloju. Daljnjim međusobnim kombiniranjem više slojeva, mogu se postići željeni rezultati.

Postoji mnogo načina na koje možemo obraditi digitalne fotografije. Većina postupaka dovodi do sličnih rezultata, a preporuka je da u obradi digitalnih fotografija slijedimo nekoliko osnovnih radnji:

  1. korekcija boja (ili pretvorba fotografije u boji u crno-bijelu fotografiju),
  2. korekcija ekspozicijskih parametara, kontrasta i svjetline fotografije,
  3. uklanjanje šuma, nečistoća i oštećenja,
  4. digitalno izoštravanje,
  5. određivanje izlaznih dimenzija fotografije (može se obaviti i kao prva radnja pa se sve korekcije rade na fotografiji točnih dimenzija),
  6. prilagodba fotografije za ispis, prezentaciju i tisak.

Redoslijed kojim su ove radnje navedene nije slučajan. Svaka od njih na neki način djeluje na ishod sljedeće, a promjena redoslijeda postupaka može rezultirati većim gubicima tonskog raspona ili detalja.

Zaključak: Kako bi se postalo vrhunskim majstorom u obradi klasičnim ili modernim (računalnim) metodama obrade fotografija, potrebno je poprilično iskustva, vještine u različitim tehnikama i tehnologijama, kao i produbiti vizualnu kulturu, proučavati veliku fotografsku ostavštinu minulih epoha i stilova. Osobito preporučamo i proučavanje likovnih djela (slikarstvo, grafika…) svih stilskih razdoblja radi razvijanja istančana osjećaja za mjeru i dobar ukus.
o