Fotografija govori više od tisuću riječi (9)

Ako fotografiju promatramo, ne u turističkom smislu, već kao nešto što nas prisjeća na neke stvari, zanimljivo je istražiti koje su to fotografije, odnosno koji fotografski motivi. To sigurno nisu slike iz obiteljskog albuma.

Fotografija nas sjeća na stvari

Ako fotografiju promatramo, ne u turističkom smislu, već kao nešto što nas prisjeća na neke stvari, zanimljivo je istražiti koje su to fotografije, odnosno koji fotografski motivi. To sigurno nisu slike iz obiteljskog albuma. Međutim fotografije igračaka, kod ženske populacije – lutke, to već jesu, Dakle to su predmeti na fotografijama. Mogli bi reći sve ono što je nekad bilo poštivano i voljeno. To se jednako odnosi i na biljke i na životinje. Fotografije predmeta nas asociraju i na neke druge situacije iz minulih vremena koje nisu fotografirane, ali su ipak s fotografiranim predmetima u prostorno-vremenskoj svezi. Kao da je lakše uspostaviti taj odnos sa snimljenim predmetima, nego s ljudima. Zanimljivo je da psiholozi tvrde da se čovjek ne može sjećati ničega što se dogodilo prije njegove druge godine života. Da se sada ne igramo psihologa, što nismo, ipak moramo reći da se kod promatranja fotografija iz tog vremena, nekih detalja ipak sjećamo.

Velika je moć fotografija, primjerice portreta osoba, posebice kad više nisu među nama, kad su preminuli. Jedno istraživanje provedeno u SAD-u je na velikom uzorku ustanovilo sljedeće: kad su ljude pitali koje su im stvari važne u njihovom domu, oko 23 posto ih je odgovorilo, da su to fotografije. Fotografija kao da održava kontinuitet, kad je riječ o pokojnicima. Ona kao da priziva emocije, pozitivne osjećaje.

Oko deset posto djece smatra fotografije bitnima, njihovi roditelji to smatraju oko 25 posto, a djedovi i bake oko 40 posto.

Događa se kod starijih ljudi da su za njih značajne i fotografije nekih nepoznatih osoba, jer su dio iste povijesti. Lica na fotografijama u uskoj su svezi s osjećajima, pa kod ljudi često mogu prouzročiti i plač. Stoga nije začudno, kad ljudi u želji da što dulje zadrže u sjećanju svoje najmilije, njihove fotografije stavljaju na grob. Uspomene su time pojačane. Ta činjenica je doprinjela da su fotografije s kartonske podloge prešle na plastičnu, jer se tako bolje čuvaju, praktičnije su, posebice kad ih želimo stalno imati uz sebe, primjerice u novčaniku. Što tek reći danas, kad se “čuvaju” na monitorima računala ili mobitela?

Postoji, naravno, i suprotna situacija. Ljudi žele nešto zaboraviti. I što onda čine? Trgaju fotografije, pale ih, izbacuju iz fotografskih albuma… Briše se sjećanje. Kao što fotografije stvaraju sjećanja, tako je moguće njihovom eliminacijom aktivirati zaborav.

Proveden je sljedeći pokus. Dugogodišnjem zatvoreniku su tri dana nakon što je pošten na slobodu, poklonili fotografski aparat. I on je sada počeo intenzivno fotografirati svoje bližnje. Nevjerovatno je koliko je ta činjenica pomogla pri njegovoj socijalizaciji s okolinom. Kad su nakon toga uslijedili nužni razgovori, primjerice sa socijalnim radnicima ili psihologom, upravo su fotografije bile od velike pomoći. Poznati su slični slučajevi pri lječenju i oporavku u rehabilitacijskim bolnicama. Uloga fotografiranja pri obradi beskućnika, kojima su također dali fotografski aparat kako bi fotografirali svoj život, uvjete stanovanja, znance i drugo, kod kasnijeg razgovora su ponovo te snimljene fotografije bile vrlo bitne za razumijevanje tih ljudi, što, tko i zašto im je u životu bitan.

U ovom kontekstu možemo nešto reći i o povečanjima što “vise” na zidovima u domovima ili na radnim mjestima. To su fotografije važnih trenutaka, sreće i ponosa., koje kod promatrača stvaraju pozitivne emocije.
Treba reći još jednu važnu činjenicu koja se može i provjeriti. Kad mislimo na neku osobu i kad nakon toga vidimo i njezinu fotografiju, uvijek će ta vizualna zabilježba biti snažnija, ekspresivnija od njezinog stvarnog izgleda. U našoj svijesti lakše je naime prisjetiti se lica s fotografije, nego realne osobe.

Krešimir Mikić

(nastavak slijedi)