Fotografija govori više od tisuću riječi (8)

Zanimljivo je kako fotografije s ljetovanja dosta brzo izblijede kao sjećanje. Ne čudi stoga činjenica da še kod nekih ljudi uopće više ne javlja potreba da ih ponovno pogledaju. Očito je njihov učinak najintenzivniji neposredno iza godišnjih odmora. To potvrđuje činjenica da ih kasnije rijetko tko i pogleda.

Fotografije kao uspomena na godišnji odmor

Zanimljivo je kako fotografije s ljetovanja dosta brzo izblijede kao sjećanje. Ne čudi stoga činjenica da še kod nekih ljudi uopće više ne javlja potreba da ih ponovno pogledaju. Očito je njihov učinak najintenzivniji neposredno iza godišnjih odmora. To potvrđuje činjenica da ih kasnije rijetko tko i pogleda.

Upravo te činjenice kod čovjeka pobuđuju važno razmišljanje. Primjerice koliko dugo traje na fotografijama impresija trenutkom koji nas je pobudio na fotografiranje.

U tom je smjeru obavljeno jedno zanimljivo istraživanje prema sljedećem upitniku (prije toga moramo reći da su iste fotografije pokazane istim ljudima godinu dana nakon što su snimljene, pa tri godine i osam godina nakon toga):

  • Koliko se dugo ljudi još sjećaju mjesta gdje je fotografija snimljena?
  • Što još mogu reći o trenutku fotografiranja?
  • Sjećaju li se još događaja koji su prethodili fotografiranju, odnosno nakon fotografiranja, a koji nisu vidljivi na fotografiji?
  • Koliko su zapamtili neke probleme (primjerice oko ekspozicije) koji su se pajavili prilikom fotografiranja?
  • S kojim je emocijama fotograf fotografirao?
Što se saznalo nakon ovog upitnika?

Nakon godinu dana još se uvijek moglo sa sigurnošću govoriti o mjestu snimanja, trenutku i prevladavajućim emocijama kod fotografa. Nakon 8 godina fotograf se još uvijek sjeća da su ti motivi fotografirani, dakle da postoje na fotografijama, ali da bi pritom mogao nešto podrobnije reći o trenutku fotografiranja i emocijama pri fotografiranju, rijetko se netko sjeća. Da bi fotografije kod fotografa eventualno pobudile emocije ne događa se baš često. Nakon godine dana od snimanja, eventualno kod 38% fotografija to se dogodilo, a tri godina nakon toga, to uspijeva samo 10%.

U vrijeme fotografiranja dijapozitiva i projekcije istih, uočeno je da ljudi snimke promatraju najčešće neposredno nakon ljetovanja, eventualno u prvoj godini još koji puta.

Sljedeće zanimljivo pitanje je koja vrsta fotografija više pobuđuje sjećanja, one koje su namještene (aranžirane) ili one koje su nastale kao rezultat spontanosti?
Odgovor je da su spontane snimke stvarale više sjećanja od namještenih. Svakako nije nevažno nalazimo li se osobno na fotografiji ili ne. “Stranac” koji primjerice gleda projekciju dijapozitiva, često se dosađuje.

Da bi kod fotografija mogli uopće govoriti o ” fotografijama sjećanja” presudno je da one sadrže nešto osobno, a ne da funkcioniraju kao fotografska zabilježba spomenika ili nečeg sličnog.

Donekle bi to mogli usporediti sa suvenirima.

Krešimir Mikić

(nastavak slijedi)