Fotografija govori više od tisuću riječi (5)

Životno iskustvo kod čovjeka stvara osjećaj nekih vizualnih konstanti, što je posebice bitno u fotografskom svijetu. Govorimo o: konstanti oblika, konstanti veličine, konstanti boje i konstanti svjetloće.

Vizualne konstante

Životno iskustvo kod čovjeka stvara osjećaj nekih vizualnih konstanti, što je posebice bitno u fotografskom svijetu. Govorimo o:

  • konstanti oblika;
  • konstanti veličine;
  • konstanti boje;
  • konstanti svjetloće.

Kod konstante oblika mislimo na razlikovanje prednjeg plana od pozadine. U situacijama kad gledamo očima, precizno ćemo reći što vidimo, dakle detektirati objekt. Fotografska slika, međutim, sve svodi na svjetlo i sjenu. To znači da naše oko (bolje bi bilo reći um) neovisno o kutovima snimanja i promjenama koje su pri tom nastale, prepoznaje predmet, oblik, što nije uvijek slučaj s viđenjem kamere.

Konstanta veličine se temelji na činjenici da čovjek prepoznaje predmete po njihovim uporabnim karakteristikama, a ne perspektivnim. Da je drugačije, tada bi po zakonima optike vrijedilo pravilo po kojem je ono što je dalje manje, a ne ono što je zaista u zbilji manje. Čovjek je, međutim, iskustveno naučio vrlo dobro razlikovati dubinu ili udaljenost. Udaljenost razlikujemo pomoću pojma o veličini poznatih objekata, o relativnoj oštrini (objekti gube na oštrini i plavičastije su boje, što je udaljenost veća), ovisno o interpoziciji (poništavanje dijela jednog objekta zbog drugog koji se nalazi ispred njega), te o akomodaciji (stvaranje slike na retini).

Konstanta boje također je rezultat iskustva. Na crno bijeloj fotografiji djevojke ispred neba, nikada nećemo pomisliti da je nebo ljubičasto, a njezino lice žuto, zar ne? Svatko od nas zadržava svoje predodžbe o bojama i nismo baš spremni te predodžbe kršiti. Pojednostavljeno rečeno mogli bi reći da vidimo boju za koju pretpostavljamo da jest, a ne onu koja je stvarno snimljena. Gledamo li bijeli papir kroz crvene naočale, on je i nadalje za nas bijele boje, dok film, ako je na objektivu crveni filtar, ne stvara isti utisak.

Kod konstante svjetloće možemo se poslužiti jednim primjerom. Gledamo li naime fotografiju koja prikazuje sunčani dan ili drugu koja prikazuje portret kraj svjetla svijeće, i u jednom i u drugom slučaju količina svjetla koja se reflektira je identična. Upravo to je i razlog koji omogućuje da se veliki i raznoliki omjeri svjetloće u zbilji, mogu dosta vjerno prenositi u fotografsku sliku.

Zahvaljujući vizualnim konstantama koje kao da slijede pravila po principu da se dobro zna koliko je nešto svjetlo, što je veliko ili malo, odnosno plavo ili crveno, odnosno po pravilima temeljenim na životnim navikama, snalaženje u neurednom svijetu znatno je lakše.

Bez tih konstanti život bi bio vrlo složen, bilo bi znatno otežano orijentiranje, mogli bi čak govoriti o vrsti kaosa.

Gledajući pak s fotografskog motrišta, naš je posao ipak do stanovite mjere olakšan postojanjem tih konstanti u ljudskom gledanju. Ponovimo još jednom: gledanje je registracija svjetlosnih utisaka, ali i njihova interpretacija. Postojanje vizualnih konstanti, njihovo poštivanje, ali i narušavanje, dio su stvaralačkog čina.

Krešimir Mikić

(nastavak slijedi)