Fotografija govori više od tisuću riječi (3)

Kod fotografije dimenzija 9X13 cm i udaljenosti promatranja od ca. 50 cm, cijela fotografija nalazi se u području oštrine. Ne postoje nikakvi otežavajući ili smetajući elementi, pa stoga promatrač sada percipira i ono na što ranije nije obraćao pozornost, primjerice sjene. Kod fotografiranja u automatskom modu, mogu se međutim dogoditi neka iznenađenja. Zbog fenomena dubinske oštrine ili plošnosti, pojavljuje se novi pogled, drugačiji izgled realnosti. Pri tome se posebice misli na odnos prednjeg plana i pozadine.

Spoznajno iskustvo glede neoštrine kod ljudskog gledanja i fotografije znatno se razlikuje. Ta razlika primarno proizlazi iz činjenice što gledamo s dva oka, mogli bi u ovom kontekstu reći, dva objektiva. Čovjek vidi prednji plan i pozadinu na taj način da se oni međusobno miješaju, a što u konačnici izgleda drugačije od situacije na fotografiji. Nimalo se ne smije zapostavljati ni važan čimbenik našeg svakodnevnog iskustva i očekivanja koje imamo, jer uvijek postoje takozvane vizualne konstante. Primjerice bez obzira što je stol snimljen iz neobičnog rakursa i rabljenjem širokokutnika, deformacije koje su nastale na fotografiji (jer aparat nema korekciju), promatrač kao da ne vidi. On vidi samo stol.

Ako zatvorimo jedno oko i približavamo prst drugom, možemo na sebi samima, provjeriti kako bi taj isti motiv vidio aparat (prst). Dubinska oštrina većine fotografskih objektiva je veća nego što je to slučaj s našim okom, a to u praksi znači da je ovdje veće područje oštrine ispred i iza motiva, nego što ga vidi naše oko.

Stoga pojave kao električni stup raste iz nečije glave, osoba je nalijepljena na neku zgradu, ili katedrala se „ruši“, mislimo na vertikalne linije, i slično, a što nikako nije zbiljska činjenica, spadaju u te fotografske „zablude“.

Nedostatak boje u crnobijeloj fotografiji svakako dovodi do stanovite apstrakcije (zbilja je naime u boji), pa bi se moglo ponekad govoriti i o jednoj vrsti vizualne metafore.

Kako ljudsko oko nema zatvarač (određuje vrijeme ekspozicije u fotografskom aparatu) i nema mogućnost trenutačne registracije, pojam neoštrine pri pokretu objekta ne postoji. Nastavimo li s našim pokusom (jednim zatvorenim okom) i pokrećemo li sporo prst ispred oka, te slijedimo pogledom taj pokret, prst će stalno biti oštar. Međutim, kad povećamo brzinu kretanja prsta, vidimo nešto razmazano, poput vrtloga ispred oštre pozadine.

Kada fotograf želi nešto naglasiti neoštrinom pri snimanju objekata u pokretu, neoštrina postaje vizualizacija pokreta, metafora za pokret u slici.

Kratka, ali i duga ekspozicija ponekad otkrivaju nevidljive fenomene, proširuju mogućnosti ljudske spoznaje…

Vrijeme, odnosno pravi trenutak fotografske zabilježbe nekog motiva nekad je bitno selektivan čimbenik, kao što je to i mjesto. Primjerice športska fotografija, ali i fotografiranje

portreta u tom su smislu ovisni o vremenu, bolje reći trenutku. Kod športa kako bi se uspješno snimio odlučujući trenutak, a kod portreta obzirom na izraz lica, mimiku, neku radnju.

(nastavak slijedi)

 

Krešimir Mikić