Fotografija govori više od tisuću riječi (23)

Ako pomnije čitate pozive za fotografske izložbe, u popratnim tekstovima, neprestano se naglašavaju pozitivne stvari, kao da ne postoje i one drugačije i kao da se one ne trebaju fotografirati. Ako želimo da fotografija bude i umjetnost i dokument treba praktički fotografirati sve, život u svim vidovima. Umjetnost naime čini i estetika ružnoga.

Koliko je moguće fotografijom spoznati autora?
Odmah ću odgovoriti: u dobroj mjeri.

Najčešće fotografiramo pozitivne stvari, osobe, događaje… Primjerice kad je riječ o fotografijama s godišnjih odmora, rijetko će netko fotografirati krajobraz u kojem su vidljivi ostaci razaranja što ih svakodnevno ostavlja industrija. Na promatrača fotografije nastoji se prenijeti pozitivno raspoloženje, želi se ono zadržati što dulje i svaki puta ponovo kad se vraćamo tim fotografijama. I tako bi mogli zaključiti šablonski: postoji skoro 100% fotografija godišnjih odmora na kojima nema ni trunke negativnog. Pitamo se, zar je zbilja tako?

Kad ipak netko želi foto-aparatom zabilježiti i drugačije viđenje, ono s druge strane, ono iza, svi ostaju začuđeni. Pitaju se: što je njemu, zašto uz svu ljepotu koja mu je tada pred očima, snima neke ružne stvari?

Oni nastoje sačuvati mit o predivnom odmoru, o oazi sreće, mira, ljepote i zadovoljstva. To su fotografije s godišnjih odmora.

Kad netko fotografira neke stare predmete, na kojima su vidljivi ožiljci vremena, kad nije sve „uglancano“, ponovo se javlja čuđenje, kako nekom pada na pamet da tako nešto fotografira? Autorska potreba da se netko osobno izrazi na taj način, kao da nikome nije bitna.

Ako pomnije čitate pozive za fotografske izložbe, u popratnim tekstovima, neprestano se naglašavaju pozitivne stvari, kao da ne postoje i one drugačije i kao da se one ne trebaju fotografirati. Ako želimo da fotografija bude i umjetnost i dokument treba praktički fotografirati sve, život u svim vidovima. Umjetnost naime čini i estetika ružnoga.

Nije sve idealno i ne egzistira sve u rajskom okružju. Svi to dobro znamo, ali kad je o fotografiji riječ, kao da je većina ugradila neki filtar koji propušta samo jedno viđenje.

U fotografiji, kao i u drugim umjetnostima postoji i radikalni osobni, emocionalni izraz, koji prikazuje situacije, predmete i osobe koje su usko povezane s autorovim doživljajem svijeta.

Osobnost je velika odlika i u fotografiji. Ako mu je nešto osobno važno, fotograf će to snimiti. Čak možemo reći da će amater snimiti i ono, što prefesionalac nikada neće. Zar bi profesionalca zanimala situacija u čekaonici kod lječnika, nastajanje neke zgrade, ugođaj na fakultetima uoči ispita…

Zamislite fotografije, koje primjerice prikazuju „sjećanje na djetinjstvo“. Rijetko bi tko snimao igračke koje su nekom bile sastavni dio odrastanja. Sve s opravdanjem: koga to zanima? Odgovorili bi: autora fotografija.

Želimo reći, dok se u drugim umjetnostima, kao što su književnost, slikarstvo i druge „dozvoljava“ autorstvo, kod fotografije to baš uvijek i nije tako. Ovdje su, barem tako izgleda, predrasude vrlo česte.

No, pomislimo na slučajeve kad suprug snima suprugu pri porodu. Nije sve u tom prizoru „lijepo“, ali te fotografije imaju izrazitu snagu, poetičnost, kao da isijavaju ljepotom i srećom. Kao da ta toplina prelazi i na promatrača, kao da i on osjeća autorovo sudjelovanje u ovom velikom događaju. Upravo o tome govorimo. Takvu moć ima samo fotografija i film, snagu prijenosa tog neposrednog doživljaja, a što je ujedno i autorsko viđenje.

Krešimir Mikić