Fotografija govori više od tisuću riječi (21)

Fotografija u promidžbene svrhe

Sve fotografije koje su namijenjene reklamiranju, kako nekih proizvoda, načina života ili političkih ideja, tako i stranaka ili političara, slijede istu matricu vizualne komunikacije.

U tom smislu posebice zanimljivim čini nam se razdoblje nacizma u Njemačkoj. Slobodno možemo reći, koliko god je to vrijeme bilo stravično, uzorito je po metodama vizualne promidžbe. Od brojnih događanja u tom periodu posebice nam se čini zanimljivim istražiti Adolfa Hitlera, odnosno njegove portrete. U toj namjeri potrebito je istražiti klasične portretne fotografije, ali i naslovnice tadašnjih časopisa, poštanske marke i brojne razglednice.

Koliko god o nečijoj ljepoti, posebice lica možemo dvojiti (tko je nekome lijep, zanimljiv i slično), možemo se , mislim, složiti da Hitler ne pripada ljudima koje smatramo ljepotanima. Ako je tako fotografi su poglavito trebali poljepšati ga, odnosno prikriti neke mane. Hitler je trebao izgledati karazmatično, markantno, mogli bi reći i „simetrično“. To je postignuto izgradnjom svjetla, kutom snimanja.

Moramo biti svjesni da većina građana nije u zbilji vidjela kako on stvarno izgleda, poznavala ga je s fotografija koje su često bile i retuširane, odnosno inscenirane. Tako su ljudi mogli vidjeti Hitlera onako kako su ga zamišljali, odnosno željeli vidjeti, praktički bila je to donekle krivotvorina.

Ti su portreti za građane predstavljali Hitlera, a ne on, kao što je stvarno izgledao. Fotografi tog razdoblja tražili su uzore, kako su slikani vojskovođe, primjerice Bismarck. Nešto slično slijedili su i u portretiranju Hitlera.

Sve se temeljito razmatralo, kako bi se postigao što uspješniji promidžbeni učinak.

Vrlo je važno što se fotografijom želi ostvariti, strah, učinak dominacije, moći ili dojam simpatičnog djedice, kao što je tako prikazan, primjerice Einstein, čija se genijalnost iz fotografija nikako ne može iščitati.

Fotograf može posegnuti za fotografskom stilizacijom, primjerice tehnikom solarizacije i tako prikazati, kao što je to činio Man Ray, kad je fotografirao slavnog André Bretona.

Što je pri tom pravo, što je izgled, a što objektivna kakvoća, često ostaje tajna.

Fotografija kao da ima zadaću kod promatrača stvoriti osjećaj ugode u promatranju lijepog. Izgleda da bit spoznajemo u vanjskom, u dizajnu, kako bi to danas rekli. Zašto bi onda to bilo drugačije i kod snimanja ljudi? Osobe zadužene za fotografsku promidžbu to jako dobro znaju.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić