Fotografija govori više od tisuću riječi (20)

U prošlom smo nastavku naša razmišljanja završili na činjenici kako su nevolja i siromaštvo stanja, kao što su to bolest, očaj i ranjavanje. Ta je činjenica dovela do toga da između snimanog i snimatelja postoji neki „tajni ugovor“, jer snimani zbog socijalnog angažmana pristaje biti fotografiran. Siromah se ne srami biti ispred objektiva, jer smatra da fotografija ima jak socijalni učinak.

Fotografije koje se ne mogu zaboraviti (2)

U prošlom smo nastavku naša razmišljanja završili na činjenici kako su nevolja i siromaštvo stanja, kao što su to bolest, očaj i ranjavanje…

Ta je činjenica dovela do toga da između snimanog i snimatelja postoji neki „tajni ugovor“, jer snimani zbog socijalnog angažmana pristaje biti fotografiran. Siromah se ne srami biti ispred objektiva, jer smatra da fotografija ima jak socijalni učinak.

Međutim kad se željelo fotografirati bogate uglednike i političare, slavni Salomon morao je aparat skrivati u torbi i primjenjivati metodu skrivenog aparata, kako bi došao do rezultata. U tim slučajevima nije postojao zajednički interes.

Suosjećanje sa ugroženima, nemoćnima i u današnjem tržišno orijentiranom svijetu je ipak nazočno. Nesreće su dapače danas, poglavito zahvaljujući slikama (fotografijama, televiziji) prisutne u svakom domu.

Svijet nam je nekako bliži i razumljiviji uz emocije. Fotografije nam ih daju ako ih ne posjedujemo.

Postoje različiti konzumenti takvih slika. Oni koji to ne žele vidjeti i okreću glavu, drugi koje je na neki način sramota, koji nose osjećaj krivnje, što im je dobro, što žive u obilju i slično. Treći su pak na sve to naučeni i uopće emocionalno više ne reagiraju. Stoga novinska fotografija nastoji danas biti što agresivnija kako bi „probudila“ svakog promatrača.

Nikako ne smijemo zapostaviti ni onaj krug gledatelja koji uživaju u tuđoj nevolji, koji vole gledati upravo takve fotografije. To vojerističko uživanje u tuđim mukama nije zanemarivo.

Odnos medija, tiska posebice, prema zbilji je takav, da mediji neprestano žele potvrđivati i dokazivati svoju moć. Nije im samo bitno „objektivno“ izvještavanje, već dobrim dijelom i žive od katastrofa.

To opravdavaju time, što govore kako tek kad je nešto viđeno (novine, televizija, internet) može probuditi i usnule političare, može stvoriti temelje da se organizira masovnija pomoć unesrećenima.

To je jednim dijelom sigurno točno. Naime, oni o kojima slike nisu objavljene, ostaju na margini. Te nevolje, kao da ne postoje.

U svemu tome javlja se i pitanje istinitosti, što se zaista dogodilo, pa je dokumentirano, ili je iz nekih razloga namješteno, odnosno režirano za potrebe fotografa ili možda politike, potpuno ili djelomice?

O tome međutim više sljedeći puta.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić