Fotografija govori više od tisuću riječi (20)

Danas se čini logičnim da se neka događanja i dodatno insceniraju za fotografiranje. Tako je fotograf sada ne samo izvjestitelj, već i manipulira, odnosno svjesno utječe na promatrača.

Režirani fotografski dokumentarizam i drugo

Danas se čini logičnim da se neka događanja i dodatno insceniraju za fotografiranje. Tako je fotograf sada ne samo izvjestitelj, već i manipulira, odnosno svjesno utječe na promatrača.

Manipulacija se ne događa samo pomoću vizualnog već i tekstom. Moguće je tako dodatno sugerirati značenje slike, skrenuti pozornost na neki detalj u slici koji bi mogao ostati neuočen. Primjerice, tenk na praškom trgu ne govori ništa više od činjenice da se tamo nalazi oružje. Kontekst pobliže razumijemo tek uz pomoć teksta.

Međutim, taj suodnos fotografje i teksta nije baš tako jednostavan. To se uvijek ponovo može istraživati, od slučaja do slučaja.

Koliko se time mijenja percepcija, interpretacija, što se naglašava, a što ne uočava. Fotografija je u svojoj biti vezana uz vizualnu realnost. Stoga kažemo da fotografija „pročišćava“ svijet od nevjerovatnih pojava i bića (za razliku od likovne umjetnosti). Fotografija otkriva ljudima pogled na svijet koji je realniji, materijalniji.

Nikako ne bi trebalo smatrati da se stoga na fotografskom zapisu ne mogu naći i neobičnosti koje bi u ovom kontestu mogli nazvati „prijevarama“, odnosno falsifikatima zbilje. Sjetimo se samo fotografija koje su nastale Polaroid tehnikom ili zahvaljujući svjetlosnim fenomenima koje je na svoj način zabilježio fotografski aparat. One su često rabljene kao dokaz upravo o nečem nevjerovatnom, o nečemu što postoji.

Sva ova usputna razmišljanja posebice su nazočna u reklamnoj fotografiji.

Upravo ovdje je vrlo bitna manipulacija. Naime neki je proizvod uvijek povezan s nečim drugim.

Dakle, riječ je o asocijacima. Reklame za cigarete nekad su bile uvijek povezane s prizorima iz prirode, te bi gledatelj ba taj način uvijek zaboravljao na štetnost tog proizvoda. Ili kad bi se reklamirala hrana, osobe oko stola uvijek su bile umjerene tjelesne težine.

Kad su takve kombinacije učestalo objavljivane, promatrači su to i nesvjesno usvajali kao činjenicu.

Ponekad sličnosti vizualnih čimbenika u tim vizualno-sadržajnim metaforama također dobro funkcioniraju. Kao primjer navodimo sličnost pakiranja čokolade i boju ženske haljine.

Simboli su također česti, posebice kad je o seksualnosti riječ.

Vremenom je postao vrlo bitan redatelj za vizualnu komunikaciju, a tek onda dolazi na red fotograf. Ako se, međutim, te dvije funkcije nalaze u jednoj osobi smatramo da je to još bolje.

Da sve ovo o čemu pišemo ima duboku povezanost s ranijim iskustima fotografije, najbolje dokazuje Edward Weston čije su fotografske usporedbe ženskog tijela i školjke nezaboravne.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić