Fotografija govori više od tisuću riječi (2)

Sjećanje je skoro uvijek u slikama. Događaji su na fotografiji prikazani drugačije, s više detalja, nego što je to slučaj kada se o njima samo govori.

Sjećanje je skoro uvijek u slikama. Događaji su na fotografiji prikazani drugačije, s više detalja, nego što je to slučaj kada se o njima samo govori. Fotografija oslobađa sjećanja od izolacije, uspostavlja se komunikacija: tako je izgledao djed, ovo je omiljena igračka iz mog djetinjstva…

Fotografija je tehnički instrument koji je izmijenio mogućnost mišljenja, bolje reći proširio je ljudske spoznajne mogućnosti. Pomoću nje, kao da smo ušli u škrinju napunjenu bogatstvom uspomena. Fotografijom su sjećanja dokumentirana, no postoji, kako bi se to danas računalnom terminologijom reklo, i mogućnost dijeljenja fotografskih uspomena s drugima.

Slika (fotografija) je bliža emocionalnoj sastavnici života od riječi. Kod promatranja fotografije u nama, promatračima, bude se brojne asocijacije i osjećaji, primjerice kad fotografija prikazuje jesenji ugođaj, zalazak sunca i slično. Točno je da su takvi prizori oku uvijek ugodni u zbilji, pa je takav osjećaj identičan i na fotografskoj preslici. Likovna umjetnost također obiluje ovakvim motivima. Primjerice, buket cvijeća nije motiv koji su otkrili fotografi. On je od ranije poznat kao sadržaj nizozemskog slikarstva. Fotokalendari su isto tako puni slika koje u nama stvaraju pozitivno ozračje…

Sada se nameće pitanje, koliko motiv koji je fotografiran odgovara ljudskog percepciji tog istog sadržaja? Postoje razlike, u prvom redu stoga, što je fotografija još uvijek dominantno dvodimenzionalni medij. Nakon toga slijedi činjenica, da se uz pomoć objektiva na fotografskom aparatu, možemo skoncentrirati, odvojiti detalj iz cjeline. S drugog motrišta pak, teško je u zbilji, u isto vrijeme, percipirati policu s knjigama, njezin izgled, a i detalje, primjerice knjige, naziva romana, tepihe na podu i drugo. Gledamo li zagrebačku katedralu, u cijelosti, dakle cijelu zgradu, to će biti moguće iz određene udaljenosti, ali će pri tom biti zapostavljeni detalji. Kad međutim želimo bolje promotriti neki detalj, najčešće ćemo se morati približiti i tada će ostalo nestati u neoštrini. Stoga možemo reći da postoji globalna percepcija (gledanje u cjelini) i lokalna (usmjerena prema detaljima). Kod pristupa pri kojem prvo vidimo detalje, a nakon toga slijedi cjelina, pri percepciji se javljaju stanovite poteškoće.

Zanimljivo je da osobe koje nikad nisu gledale fotografije (neka plemena), prvo zapažaju detalje, a tek onda postaju svjesni cjeline. To bi donekle mogli usporediti s buvljakom. Što prvo vidimo? Pojedine predmete koji se prodaju, a tek iza toga cjelokupni prostor, rekli bi mjesto radnje. Sve se ovo može objasniti ljudskim ograničenim kapacitetom obrade podataka. Ili će se obrađivati cjelina ili detalj. Poznati su optički efekti koji funkcioniraju na taj način. Naime, ne malu ulogu pri svemu tome imaju i naša očekivanja, što mi očekujemo vidjeti. Prema tome možemo reći da ono što ćemo vidjeti, ne ovisi samo o objektu, već i o tome što mi očekujemo vidjeti.

Čovjek često u svakodnevnom gledanju zanemaruje sjene. Međutim u fotografiji sjene koje su neorganizirane smetaju, onečišćuju fotografiju. Baš zato se fotograf mora i te kako na njih koncentrirati, jer su jednako važne kao i svjetlo, a fotografija dobrom organizacijom (kompozicijom) i u tom detalju, postaje čitkija.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić